Najveći jadranski, a time i hrvatski otok tijekom svoje duge, više milenija duge poznate povjesnice doživljava različite sudbinske dane. Uništavan i tučen raznim nedaćama u više navrata, otok se Krk redovito ponovno podizao i stvarao nove osnove života uglavnom vlastitim snagama koje su ulagale ogromne napore i veliki trud u to djelo.

1. PRIRODA

Otok Krk – popularno od otočana zvan Bodulija – najveći je jadranski, a time i hrvatski otok (oko 410 km2, s oko 190 km obale); treba, doduše, reći da se u posljednje vrijeme tvrdi kako je i susjedni o. Cres gotovo iste veličine, i to doslovce (!), pa se u to može posumnjati. Krk pripada Kvar¬nerskim otocima u gornjem, sjeverozapadnom dijelu primorja Republike Hrvatske. Pred oko 25000 godina otoci i susjedno kopno činili su cjelinu.
Otok ima oblik nepravilnoga trokuta; dužina mu je gotovo 40 km, najveća širina oko 18, a najuži mu je presjek nešto manje od 4 kilometra. Na jugoistoku je Riječkoga zaljeva, u neposrednoj blizini najveće hrvatske luke Rijeke te velikih ljetovališta Opatije (Istra) i Crikvenice (Kvarnersko primorje); na moru je susjed otocima Cresu (odvaja ga Dolinji kanal ili Srednja vrata) i Rabu. Od kopna ga odvaja Velebitski ili Gorinji kanal, često zamjenivan i imenom Burni ili Maltempo ili Tihi kanal; zapravo ovi zadnji nazivi «pokrivaju» Mala vrata prema Rijeci.
Ooku Krku pripada i osam nenaseljenih otočića (Galun, Plavnik, Mali Plavnik, Kormat, Prvić – koji je zaštićen kao specijalni botaničko-zoološki rezervat, Sv. Marko – danas osobito poznat po »Krčkom mostu« o. Krk – kopno, te Kirinčić i Zec) te jedan nastanjeni oto¬čić – Košljun koji je također zaštićeni prirodoslovni rezervat; uz otok se nalazi i petnaestak većih i manjih hridina, grebena i sika.
Manji dio o. Krka krševita je golet (uglavnom na otočnome istoku), a najveći dio po¬kriven je šumarcima i šumama, livadama i oranicama; njegov biljni ži¬vot uglavnom pripada submediteranskoj zoni, ali sa snažnijim kontinen¬talnim utjecajima, pa ima, npr., i reliktnih eurosibirskih oaza. Tlo je osobito plodno u Vrbničkom i nekadašnjem Dobrinjskom polju, te u Bašćanskoj do¬lini. Na istoku, nasuprot Senju i Novom Vinodolskom, gradovima na susjednom kopnu, otok je brdovit (najveći je otočni vrh Obzova, 569 m); ovdje otok uglavnom ima veoma strmu i kamenitu obalu. Na zapadu i jugozapadu je, pak, slika suprotna – otok se blago spušta prema Riječkom zaljevu i o. Cresu. Krčka obala sadrži veoma mnogo uvala, dražica i plaža (najduža je bašćanska, oko 2 km). Na otoku Krku su i dva jezera – Ponikve (s branom) i Lizer (Jezero), koja su i akumulacije pit¬ke vode za više naselju, te više izvora i povremenih i stalnih tekućica (veći je povremeni potok Vela Rika u Bašćanskoj dolini).
Klima je mediteranskog obilježja, i s utjecajima nedalekog kopna. Otok se nalazi na umjerenim geografskim širinama (45. paralela prolazi kroz otok), pa ima tzv. pozitivnu termičku anomaliju, koja djeluje, pored ostaloga i na pojačani turizam. Za pojedina područja karakteristični su vjetrovi: zdrav i suh, silovit i hladan istočnjak – bura, vlažan i opušta¬jući jugo, te blag i ugodan zapadnjak – maeštral.

2. IME

Već legendarni Grk Homer u svojem spjevu »Ilijada« te rimski pi¬sac iz daleke antike Virgilije u »Eneidi« spominju Kourete, za koje pojedini istraživači misle da su bili stanovnici o. Krka. To prihvaća 1819. god. i prvi poznati krčki povjesničar Ivan Feretić (iz Vrbnika); štoviše – smatrao je da su upravo od Kureta svoje ime preuzeli i Kroati/Hrvati. Grčki pisci iz toga doba otok i grad Krk nazivali su Kuriktike, Kourikta, Kurikon, Kirijatika itd. Razbijajući ilirska kraljevstva i pokoravajući mnoga ilirska plemena, pa tako i Liburne na o. Krku, preuzeli su ga Rimljani pod imenom Curicta – Kurikta. To prastaro, možda prvobitno i ilirsko ime sačuvali su Hrvati skraćujući Kurikum u Kark, Kerk, Krk. Ime Kerk održalo se u pojedinih otočana do naših dana, a ime Krk održalo se do danas za otok i glavno njegovo naselje; u Sloveniji i u Hr¬vatskoj (Dalmacija) imenom Krka nazivaju se i dvije rijeke.
Postoji više mišljenja o tome što bi mogla značiti riječ Krk. Drži se plodom umjetnikove mašte mišljenje književnika i pravnika dr. Mate Dvorniči¬ća (Mate Šantić) iz Vrbnika na o. Krku da je Kar-ikt u ilirskih Liburna, koji su do Rimljana pa i kasnije nastavali otok, imalo značenje Kameni otok, a da su ga Fo¬kezi iz Male Azije, koji su se doselili u mjesto Krk, nazvali Veja – ¬Grad Sunca. Drugo je tumačenje da Vecla, iz kojega da se razvilo Veja, označuje Stari Grad, s pret¬postavkom da je na otoku postojao i Novi Grad (pomišlja se na Punat, ali ovdje nema tragova velikoga naselja, ili na Fulfinum, stvarno rimsko gradsko naselje ispod Omišlja). No, samo u domaćoj, otočnoj upotrebi, u svih Bodula zadr¬žalo se ime Veja, i to samo za grad Krk.

Smatra se prihvaćenim mišlje¬nje akademika Petra Skoka da to ime Veja potiče od talijanskog naziva otoka i grada – Veglia, a ovo od starijega, spomenutog bizantskog Vecla, odnosno Becla, kako je otok u 10. st. zvao Konstantin Porfirogenet, car Bizanta; otočani su svoj zavičaj zvali i Viclom. No, pri tome pomišljamo na još jednu zanimljivu mogućnost – da su Slaveni već od svoga dolaska na otok, vjerojatno potkraj 6. stoljeća, počeli otok nazivati Veha – svojim, praslavenskim nazivom za su¬hu granu, slamku ili biljku, te da se taj naziv u starocrkvenoslavenskom (i u slo¬venskom) jeziku pretvorio u – Veja; to bi značilo da ni u ovom sluča¬ju naziv otoka i grada Krka/Veje nije romanskog kao ni starijega, grčkoga porijekla.
Susjedi bi povremeno Krk nazivali i Ćuskim otokom, po noćnoj pti¬ci ćuk, kojega na otoku i danas ima dosta (pa ga je grad Krk i ranije imao u svojemu grbu).
I ostala mjesta na otoku imaju imena raznog porijekla – korijeni su im različiti, ilirski (Krk – rekosmo, možda, Kras), grčki (možda Veja), rimski (Kampeje), vlaški (Sužan) i – većinom – slavenski odnosno hrvatski, tako po svecima (Kivna-Klimno-Kliment, Sv. Marko), rodovima (Jurandvor-Juranići, Milčetići), biljkama (Dubašnica-Dub,Dubac, Dubec, Duboc, Rosopasno-rospoas), poljima (Njivice), proizvodnim i drugim objektima (Malinska-mlin, Košljun-kaštel) itd.
Na sjeverenom Jadranu susjedi su samo stanovnike ovoga otoka nazivali i Bodulima, u značenju otočanin. Medutim, nekada je to ime imalo podrugljiv podtekst, pa je bilo i veoma uvredljivo za Krčane, jer su Mlečani pripadnike većinskoga, hrvatskog stanovništva smatrali sposob¬nima samo za to da budu šćavi, tj. robovi, čak i još gore – doslovce: paščad, pseta; naime, izvodili su riječ bodul iz talijanskoga botolo, naziva posebne vrsti malenog i oštroga, lajava psa s Apeninskog poluotoka. Ipak, taj je pojam još uvijek nerazjašnjen – između ostalog, u doba mletačkog gospodstva označavao je i vojnika »preko mora«, a pomišlja se i na to da je pojam bodul imenovao krajišnika-graničara na moru ili čovjeka u podolju (Podol, Krku susjedni Vinodol na kopnu), ili pak onaj koji bode (pungono essi? – bodu li?). Akademik Mate Suić u naše dane smatrao je da riječ bodul izvire iz riječi koja se oslanja na sadržaj riječi koja označuje pličine u moru.
U Južnoj Hrvatskoj, u Dalmaciji stanovnici samo pojedinih otoka nazivaju se boduli, a na sjeveru, u Kvarnerskome primorju samo Krčani. U najnovije vrijeme (od 60-tih godina 20. st.) smatra se naziv bodul časnim, piše se čak s velikim početnim slovom – Bodul, te i sami otočani svoj otok Krk zovu i pišu Bodulijom, a sebe Bo¬dulima; ti su nazivi prihvaćeni i od stručnjaka i od šire javnosti.

3. STANOVNIŠTVO

Prvi stanovnici o. Krka nepoznatog su imena i porijekla, iako o njima ima tragova u razdoblju od deset do 15000 godina prije Krista. No, prvi su poznati otočani Iliri, odnosno , osobito pripadnici njihovih plemena – Japoda te zatim Liburna, ali ima i drugih (možda čak i rodova). Već u njihovo doba, ¬davno prije naše ere – ovamo stižu Heleni u potrazi za trgovačkim sadržajima, o čemu govori i naziv Apsirtidi za – po jednima samo o. Cres, Lošinj i susjedni otočići, po drugima ubrojiv i o. Krk; ostatak toga naziva za to Kvarnersko otočje krije se u imenu današnjega naselja Osor na o. Cresu, gotovo na kanalu koji tja otok odvaja od o. Lošinja. Trgovine je bilo i sa Sjevernim odnosno Baltičkim morem, o čemu govori i još jedno ime za Kvarnerske otoke – Elektrides, u čijem se sadržaju krije oznaka dragocijenoga jantara koji je stizao s dalekoga sjevera. I prekojadranski Rimljani, pak, na svojim ratničkim putevima postupno stižu i na o. Krk, pa ga u 1. st. konačno i zaposjedaju. S njima na otok stižu i razni pripadnici mnogoljudnoga Rimskoga Carstva.
God. 599. u papinskoj su kancelariji zabilježeni prvi Slaveni na današnjemu hrvatskom prostoru, u Istri; od njih su se profilirali Hrvati (i na sjeveru Istarskoga poluotoka Slovenci). Može se pretpostaviti da vjerojatno već potkraj toga 6. st. i na Istri susjedni Krk stižu ti Slaveni koji ga u tome i u slijedećem stoljeću zauvijek zaposjedaju. Među njima i ovdje se, do danas kao aposlutno većinsko stanovništvo, točnije rečeno – gotovo o cjelini, održavaju Hrvati.

U trenucima dolaska Slavena na Krk ilirski su ostaci Liburna već poromanjeni ili se tada pohrvaćuju i nestaju, dok se samo u gradu Krku zadržava mali broj Romana; no, i u taj otočni centar sve se više doseljavaju Hrvati. Ostaci romanskog stanovništva u tome gradu – ojačani naročito od 15. st. dalje doseljenicima iz veneci¬janskog područja – postepeno se profiliraju u talijansku narodnost, no, gotovo iščezavaju u 19. i 20. stoljeću, a naročito poslije II. svjetskog rata.
Nakon niza vijekova, 15. st. na otoku javljaju se prve veće skupine novih stanovnika, pripadnici raznih etnosa i iz različilitih krajeva Hrvatske te Balkanskoga poluotoka. Bile su to izbjeglice pred silovitim Osmanlijama («Turci»), koji nezadrživo nadiru (u susjednome kopnenome, senjskome području prvi put prodiru 1463. godine). Neki od njih su i imućni (npr., obitelj kneza Radića, neko vrijeme u gradu Krku; Gržetići grade veću crkvu u Rosopasnome i kapelu u Krasu). Zapad otoka – uglavnom nenaseljeno dubašnjansko i susjedno poljičko područje do Glavotoka na moru te u području Solinskoga zaljeva Dobrinjštine na sjeveroistoku otoka, naseljavaju Hrvati sa susjednog kopna i iz drugih, udaljenijih hrvatskih prostora, kao i pripadnici raznih naroda iz istočnih južnoslavenskih krajeva, pa i bugarskih i rumunjskih; ovi istočnjaci uskoro se pohr¬vaćuju. Ta¬da su ti prognanici, pored ostalog, nazivani i Murlaci. Tako oni formiraju zadnje, sedmo otočno središte, u zapadnom dijelu otoka, na dubašnjanskome i poljičkom dijelu Krka; gotovo istodobne naseobine tih vlaških kopnenih izbjeg¬lica na dobrinjskom području inkorporirale su se u ovdašnji svijet, ali ne i naseobine drugih etničkih skupina na susjednoj razmeđi omišaljsko-dobrinjskoga prostora, koje iščezavaju. Preko otoka prelaze i Ćići, mahom iz Rumunije, koji se nastanjuju na brdskome području sjeverne, hrvatske Istre.
Potomci pojedinih rodova i obitelji staroga hrvatskog pučanstva te izukrštani, listom pohrvaćeni potomci staroga hrvatskog i novog stanovništva održali su se sve do danas; svi su čakavci. No, na raz¬nim područjima života ima i znatnijih razlika unutar pučanstva, koje se već stoljećima ogledaju, npr., u folkloru i u specifičnostima više govora unutar čakavskog jezika; na žalost, u 19. st. iščezli su ostaci zanim¬ljivoga, romanskga (dalmatskoga), staroga »veljotskog« govora u gradu Krku, iako ovdje još ima i nešto talijanskih otočana. Između dva svjetska rata doselila se grupa Cigana; ovi Romi i danas žive u Omišlju te su i oni postali Boduli.
Neka prezimena govore i o starome ili o izvanotočnome podrijetlu Bodula – općeslavenskome, hrvatskome, grčkome, staroromanskom, venetsko-furlanskome, talijanskom, rumunjskom, srpskome, vlaškom, poljskom itd. (Npr., pripadnici obitelji autora ovoga članka uvjereni su da su Hrvati; međutim, postoje stručnjaci koji summjaju u to, pa traže korijen našega prezimena traže u starim Romanima, čak i u – Avarima!).
Prvi podatak o broju stanovnika poznat nam je iz 15. stoljeća – ta¬da je bilo oko 10.000 otočana. Najviše Bodula na o. Krku bilo je nakon dužega razdoblja mira, krajem 19. stoljeća – oko 23.000. Prema popisu iz 1991. godine, otok ima 16402 stanovnika, ali svi oni nisu i autohtoni Boduli. Ali, mnogo veći broj Bodula živi u drugim krajevima Hrvatske, te u ostalim dijelovima država nastalih s raspadom SFR Jugoslavije, te osobito u prekomorskim zemljama; u SAD i drugdje još iz 19. stoljeća, kada je došlo do najjače ekonomske emigracije.
Go¬tovo svi su otočani po narodnosti Hrvati (14379 god. 1991), ali danas ovdje ima i pripadnika drugih južnoslavenskih naroda kao i drugih narodnosti (npr., Albanaca, Čeha, Roma, Rumunja, Turaka, Ukrajinaca, Vlaha itd.). Tako je 1992. god. na otoku bilo 1980 prezimena, međutim, u većini to više nisu autohtona; ipak, najčešća prezimena još su uvijek domaća, a najučestalije je Žic, jedno od najstarijih na otoku uopće. God. 2001. na otoku je registrirano 18.361 stanovnik, međutim, znatan dio ima samo prijavljeno prebivalište na Boduliji, ali najveći dio (hladnije) godine živi u svojem zavičaju ili gdje su stalno nastanjeni, drugim dijelovima republike Hrvatske, te porijeklom nisu Boduli.
Najveća je koncentracija otočana – preko 80 % – uz more, i to u svega pet starih naselja (Krk, Pu¬nat, Baška, Vrbnik, Omišalj), a u novije doba slijede Malinska i Njivice (koji su od 1961. do 1981. god. stanovnicima povećani, npr., čak za preko 120%!).
Kao raritet navodimo nekoliko nanosoma («patuljaka») u Bašćanskoj kotlini; za njhov početak se ne zna, ali bilo ih je već u 19. stoljeću.

4. JEZIK I PISMO

Stanovništvo otoka govori čakavštinom, najstarijim hrvatskim jezikom. Ima nekoliko govora koje karakteriziraju, npr., upitne zamjenice – staro ca u bašćanskom, (tvrdo) če u vrbničkom i (mekano) u omišaljskom, čo u dobrinjskom te novije ča u puntarskome, krčkom i dubašnjanskom području. Te varijanske čakavskoga jezika imaju znatne ostatke staroslavenskoga, odnosno starohrvatskoga jezika, ali i romanskih natruha. U novije doba prethodna (početka) istraživanja pokazala su da je najstariji hrvatski govor uopće onaj s če u vrbničkom selu Garica. Danas, međutim, javni govor u cjelini se oslanja samo na štokavski, ujedno i službeni hrvatski jezik.
S obziom na neke bliske jezične osobitosti otočnih govora s govorima u poljsko-ukrajinskome području, pomišlja se na to da su stanovnici toga područja i o. Krka pripadnici jednoga etnosa ili da su duže vremena zajedno živjeli.
Do potkraj 19. st. u gradu Krku bilo je ostataka i veljotskoga – “dalmatskoga”, jedine još poznate i preživjele varijante staroga romanskoga jezika na istočnoj obali Jadrana. U poljičko-dubašnjanskom području, pak, govorilo se do istoga 19. st. i vlaškim jezikom.
Do 19. st. službeni je jezik na otoku bio talijanski; ojačan je bio i dolaskom Talijana s mletačkoga dijela Apeninskoga poluotoka, koji je u prvoj polovici toga stoljeća pripao Beču; no, zahvaljujući razvoju prilika u tome evropskome “vijeku nacija” općenito, a napose hrvatskome narodnome preporodu naglije se krši propis o službenoj upotrebi talijanskoga jezika u upravnome i školskomeživotu, a u biskupskome ordinarijatu se uklida u početku 20. stoljeća. No, i u službenoj formi povremeno se u većem dijelu otoka, napose po selima te u nekim gradovima/kaštelima koristio i hrvatski jezik i pismo – glagoljica, u crkvi i u notarijatu osobito, kao i stoljećima ranije.
Najveći dio otoka koristio je samo staroslavensku/starohrvatsku Službu Božju koju je i formalno-pravno odobrio papa Inocent 1252. god. benediktincima u Sepnu podno Omišlja. U gradu Krku, a povremeno i drugdje služena je misa na latinskome, veoma rijetko na talijanskome jeziku, točnije rečeno, u njegovoj venetsko-furlanskoj varijanti.
Gotovo na cijelome otoku stoljećima, s prvim pisanim tragovima u 11. stoljeću, u upotrebi je glagoljsko pismo. Ono se koristi u upravnome i privatnome prometu, u crkvi, notarijatu itd. Nije stoga čudno da je prvi krsni liost Hrvata na hrvatskome jeziku i glagoljici, s prvi put upotrebljenom riječi hrvatski, i k tome još uz ime hrvatskoga kralja Zvonmira, nastao u Jurandvoru – “Bašćanska ploča”. Otok je i danas najbogatiji na svijetu s pisanom, glagoljskom baštinom.
Veoma ugroženu glagoljicu spasio je – pretežno u znanstvene svrhe – krčki biskup dr. Antun Mahnić, napose osnivajući Staroslavensku akademiju u gradu Krku. Danas Osnovna škola “Franjo Krsto Frankopan” o. Krka, sa sjedištem u gradu Krku, ima Malu staroslavensku akademiju te još tri glagoljske “škole” za djecu. Na žalost, gotovo više i nema “glagoljanja” u obraćanju Bogu u crkvi.

5. NASELJA

Niz je naselja milenijskim hodom povijesti iščezavao, a nova su stvarana. Tragova naselja prastanovnika ima na raznim lokalitetima otoka Kr¬ka. I današnja veća mjesta – na uzvisinama ponad mora, na istoku odnosno sjeveroistoku otoka – Omišalj, Vrb¬nik i Dobrinj te Baška koja je do 14. st. također bila na brdašcu, zatim grad Krk koji je dijelom oduvijek uz more – imaju prahistorijske, napose ilirske temelje kao i, vjerojatno, više manjih naselja od kojih se formirao Pu¬nat; na nekima od njih dalje su gradili Grci i Rimljani, a zatim Slaveni odnosno Hrvati. Ilirskih mjesta, pa i većih i utvrđenih bilo je i u unutrašnjosti otoka, npr., «Zagrajine» (Za Gradom) na tada plodnome području ispod dobrinjskog sela Kras, a poviše jezera Ponikve.
U rimsko doba na Krku su postojala dva i u širim omjerima značajna gradska središ¬ta – Curicum, današnji grad Krk, te Fulfinum, čiji se ostaci i danas na¬ziru na obali i u moru nedaleko Omišlja. Neki ostaci daju naslutiti da je možda postojalo i treće naselje – »Korintija« (Bosar) kod Baške, grčko (bizantsko) po imenu i domaćoj tradiciji. Na sredini otoka, u vrbničkome području postojao je i veći vojnički logor/naselje – campus, po kojemu i danas nosi ime zaselak Kampeje (Kampelje).
Osobito snažan pečat rimskih vremena nosi grad Krk – stoljećima najveći, te upravni (donedavno) i biskupijski centar otoka (i danas, kao i svih Kvarnerskih otoka, uključiv i o. Rab i dio o. Paga). Bašku, Vrbnik, Omišalj i Dobrinj oživjeli su Hrvati, kao i Punat, a za¬tim i sva otočna sela, tako da danas otok ima 68 naselja; od toga ih je 14 uz more, a nekoliko je bez stalnih mještana. Najviše je naselja smješteno u unutrašnjosti otoka (spomenuto selo Kras na najvećoj je visini – 255 m), a neki zaseoci su samo povremeno nastanjeni (ljeti). Od 60-ih godina već i duže vremena zapušteni zaseoci (npr., Gračišće i Dolova u Dobrinjštini tada su napušteni) ubrzano se obnavljaju. Nakon niza stoljeća, u 80-im godinama 20. st. podignuto je i jedno novo naselje – Kijac, međutim, danas je ono dio Njivica.
Spomenuta središnja naselja – osim Punta – bila su niz stoljeća i dobro utvrdena; zvana su (i danas) »gradovima«, a zapravo su bili oveći kašte¬li. Ostaci zidina su i sada sačuvani u Krku i Vrbniku. Ta veća naselja – »gra¬dovi«, uglavnom su mediteranskoga, zbijenog tipa, s karakterističnim uskim uličicama, s ponekom izraženijom palačom. U Krku su veoma do¬bro sačuvani kaštel i kule. Sela su uglavnom raštrkanog tipa. Najveći dio naselja je u zapadnome i srednjem dijelu otoka, kako bi se uglavnom izbjegao utjecaj snažnoga i hladnoga vjetra istočnjaka bure; gotovo 60% naselja za¬pravo je smješteno na malome prostoru sjevernog dijela srednjega o. Krka.
Najveća je naselje oduvijek bio Krk – 3022 stanovnika 1991. i 5583 u god. 2001; no ta je razlika uglavnom u onima koji imaju samo prijavljeno prebivalište. Tu su, zatim Punat, Baška, Vrbnik i Omišalj, a danas još i Malinska i Njivice. Sva ta mjesta, a isto tako i sela, danas su u potpunosti moderna naselja, sa svim osobitostima suvremenoga, uglav¬nom urbaniziranog života, gotovo svi, npr., bez donedavno obvezne stoke. I dalje se šire i povećavaju novim zgradama, napose Malinska, spajajući se s više susjednih naselja, pa i velikim višekatnicama.

6. POVIJEST

U ovome poglavlju dajemo opću povijesnu sliku; dijelove, čak i podrobnije prikaze dajemo u drugim poglavljima. Tako, o životu za sada prastanovnika nepoznatoga imena i podrijetla postoje vijesti iz neolita, pred oko 10-15.000 godina. Mnogo više je ilirskih i grčkih nalaza i naziva. Krk je, rekosmo, dio Elektridskih i Apsirtidskih (Kvarnerskih) otoka – na jantar¬skom je trgovačkom putu od Baltika do Mediterana, a dio je i helenske legende o otetome »zlatnom runu« i putovanju argonauta od obala Crnog mora do obala Kvarnera i Riječkoga zaljeva na Jadranu. Više, međutim, znamo o životu Liburna, pripadnika velikoga ilirskog plemena u Kvarnerskom primorju i sjevernoj Dalmaciji, veoma poznatih brodograditelja i vještih pomoraca (čiji je brod »liburna» i dio elitnih, udarnih jedinica ratne mornarice Rimskog Carstva). I to pleme pokorili su Rim¬ljani, pa je i otok Kurikta postao njihov posjed 9. god. naše ere, u doba Oktavijana Augusta, prvoga rimskog vladara/cara.

No, već i nešto ranije je Krk poprište rimskih interesa – za diktatorsku vlast u postrepublikanskoj rimskoj državi vodila se vjerojatno u vodama omišaljskog područja otoka, negdje oko o. Sv. Marka, velika pomorska bitka izmedu ratnih f1ota Pompeja i Augustova prethodnika Julija Cezara; njegova flota bila je poražena, ali ipak je u državi pobijedio Cezar i stvorio prktične temelje velikome i višestoljetnome Rimskome Carstvu. Na otoku je od većega ilirskog centra s grčkim temeljima formiran veliki rimski Curicum (danas grad Krk) te Fulfinum (ostaci uz Sepno, u uvali nedaleko/ispod Omišlja). Kao jedan od značajnih gradova na istočnoj obali Jadrana, Curicum ima ugledan status municipija, a rimski gospodari nazivaju ga čak »splendidissima civitas Curictarum«.(»presjajni gra¬dom Krčana«). Otok daje izvanredno kvalitetne, brze manje brodove liburne, a poznat je i po janjetini koja stiže i na stolove rafiniranih u jelu građana Rima. No, poznat je i po domaćemu proizvodu – ladvi, monoksilu, čamcu izdubenom u jednome komadu drva.
Kršćanstvo stiže na o. Krk vrlo rano, pa se utemeljuje i širi s tolikim usopjehom da je već u 5. ili 6. st. osnova¬na i biskupija, jedna od najstarijih uopće, koja – kao dio Katoličke crkve s centrom u Rimu – dje¬luje i danas. U ranome srednjemu vijeku nadležna je neko vrijeme bila i za susjedno kopno, a od 20-ih godina 19. st. ima nadležnost i za ostale Kvarnerske otoke te za o. Rab i o. Pag. U ranim počecima dio je Akvilejskoga (Oglejskog) patrijarhata uvrh Jadranskoma mora i Salonitanske (Solinske) metropolije u Dalmaciji, kasnije i Zadarske nadbiskupije. U doba raspadanja Rimskoga Carstva (5. st.) i antičkog svijeta uopće te masovnih i krvavih “velikih seoba naroda”, pripadnici različitih azijsko-evropskih etnosa su “barbari” i pogani za “civilizirane” i kršćanske stanovnike propaloga Zapadnoga i postojećeg Istočnog Rimskog Carstva.

Tada otok dijeli nezavidnu sudbinu susjeda, pa je neko vrijeme i u sastavu germanskih (gotskih) država ili Istočnoga Rimskog Carstva (sa sjedištem u Carigradu) koje se održalo i transformiralo u Bizant. Tragova prolaznika ima i danas, npr., brajda i brajdica su germansko/langobarski nazivi, a krunica u Dobrinjštini – koznoce (u množini) avarska je riječ.
Krajem 6. i u 7. st. događa se veliki povijesni prijelom s dugotrajnim posljedicama koje traju sve do danas. Naime, već upozorismo: god. 599. prvi put su na hrvatskom prostoru spomenuti novi barbarski osvajači, Slaveni u Istri. Može se pretpostaviti da su gotovo odmah stigli i na susjedni o. Krk, od kopna udaljen svega desetak metara, najvjerojatnije u prvome vladu i ne baš miroljubivo, jer Fulfinum ostaje razrušen; otok, zatim, trajno naseljuju ti Slaveni, odnosno potonji Hrvati; vjerojatno su stigli u samo nekoliko rodova, možda i iz poljsko-ukrajinskim prostora, jer ima jezične bliskoće u nekim izrazima tamošnjih i ovdašnjih govora.
Najvjerojatnije, najprije, na obalnim uzvisinama sjeveroistočne strane otoka, Hr¬vati su ulili nov život u naselja i obnovili kaštele-gradiće, odnosno četiri jake, samostalne teritorijalne upravne jedinice za šire područje: Baška, Vrbnik, Dobrinj i Omišalj, s više desetaka pripadajući sela i zaselaka; kasnije su, ali gotovo uz samo more, takoder na području prethistorijskog života, formirali i Pu¬nat, na jugu. Hrvati zaposjedaju gotovo cijeli otok, osim njegova maloga, romanskoga dijela, potonjega talijanskoga grada Krka, osiguranoga veoma snažnim zidinama, pred kojima su osvajači morali zastati. Ili je u njima već splasnulo “babarstvo”, pa su se smirili, ioanko držći u ruma gotovo čitav ostali dio Bodulije. No, veoma rano ima i tu tragova hrvatskih useljenika u grad Krk.
U daljim stoljećima, nakon propasti i gotske države, otok je dio veliko istočno-rimske odnosno bizant¬ske, pa franačke, hrvatske, hrvatske-ugarske, mletačke, francuske, au¬strijske odnosno austro-ugarske i tri jugoslavenske države; tu i dvije talijanske i jedna njemačka okupacija; od 90-ih godina 20. st. Bodulija je dio Republike Hrvatske.
Od važnijih povijesnih zbivanja treba upozoriti na to da je 680. god. do sada prvi poznati krčki biskup Andrija prisustvovao crk¬venom saboru u Rimu, što govori o značenju Krčke biskupi¬je u to doba, koja za svoga zaštitnika uzima Sv. Kvirina, sisačkoga biskupa i mučenika. Tako, u 10. st. nadležnost krčkih biskupa, rekosmo, širi se i na susjedno kopno. A u 9/10. st. na otok su (pretpostavlja se: kao otkupljeni robovi u Veneciji) iz Moravske stigli učenici općeslavenskih prosvjetitelja iz Grčke – braće Sv. Ćirila i Sv. Metoda Solunjanina, ali vjernih papi. Ti su glagoljaši proširili ovdje pismenost na staroslavenskom/starohrvatskom jeziku i na glagoljskom pismu do takve visoke razine da je Krk postao i ostao jedno od glavnih uporišta staroslavenske/satorhrvatske Sužbe Božje i glavnih rasadišta narodno-glagoljaške kulture u svijetu uopće. Naravno, takva snaga je zatorna, pa već u 11. st. otok je i centar veoma snažnoga narodnog, glagoljaškog otpora vladajućim ranofeudalnim državnim i crk¬venim strukturama na istočnoj obali Jadrana; tako se otočni crkveni glagoljaški prvak Zdeda (Cededa), jedan od rijetkih Hrvata do 19. st. na biskupskome tronu u Krku, neporažen održao do svoje smrti na biskupskoj stolici u Krku, a smatra se da je dobio podršku i samoga pape. Tijekom niza stoljeća veoma značajnu ulogu odigrali su i glagoljaški seoski (ladanjski) kaptoli po krčkim gradovima/kaštelima.
Od 12. do 15. st. otok Krk je matični posjed feudalnih gopodara, u tome razdoblju u evropskim razmjerima poznatih kao knezovi Krčki. Pomišljalo se na to da su domaća, krčka obi¬telj iz grada Krka (gdje se prvi put spominju) ili vrbničkoga područja (ovdje su imali jedini kaštel/dvorac u unutrašnjosti otoka, uvrh Vrbničkoga polja: Gradec na Rogozniku /Rovozniku, s izvorom vode. No, oni su zapravo potomci dijele izbjegle antičke obitelji Frangipana/Frangepana u Rimu; jedan pripadnik skrasio se u Veneciji pa su njegovi potomci postali i duždevi, a ovi su u feud svojim rođacima dali Krk. Np, eobično vješ¬tom politikom svojih pripadnika, ta krčka obitelj postaje feudalni gospodar i drugih imanja u Hrvatskoj i drugdje, pa i na Apeninskom poluotoku, te je jedina jadranska porodica općenito koja se održala stoljećima, od 12. do 17. stoljeća. Između ostaloga, u Hrvatskoj su stalno ili povremeno držali gradove Rijeku, Kraljevicu, Ogu¬lin, Senj, o. Brač, o. Lastovo itd., imali su posjede i u Bosni, Koruškoj (u Austriji), Mađarskoj, Italiji, Švedskoj itd.
Pomišlja se na to da bi prvi poznati knez o. Krka bio Sergije iz početka 12. st., koji je napadao i otok Rab, a u vojsci je i imao i Cre¬sane, Osorane i Senjane. Međutim, stvarno prvi utvrđeni knez iz obitelji Krčkih, potonjih Frankopana jest Dujam I., a žena mu je Marija, koji se spominje u razdoblju od 1118-1130. do 1163. godine; kao vazal upravo je on mletačkoga dužda primio otok u feud. Zadnji je na o. Krku 1480. god. stolovao Ivan VII., a za grob jedinoga pripadnika znamo da je na franjevačkome o. Košljunu; bila je ot kćerka toga Ivana VIII. – Katarina, žena Dandola i Foscola, pripadnika dužedvski obitelji (samo se pomišlja na to da je i Ivanovo posljednje počivalište na tome franjevačkome otočiću u Puntarskome zaljevu).

Neki od knezova Krčkih/Frankopana bili su i banovi-potkraljevi tadašnje Kraljevine Hr-vatske, Dalmacije i Slavonije ili Hrvatske i Dalmacije (bez Istre), danski kraljevski namjesnici u Švedskoj, nadbiskupi, generali, književnici itd., te toliko imućni i moćni da je banu Nikoli IV. sâm papa, u osobnom susretu u Rimu u prvoj polovici 15. st. podijelio prezime Frankopan (Frankapan); bilo je to u skladu s obiteljskom tradicijom, a u vrijeme – po ondašnjoj modi – kada su zaželjeli da se stekne utisak kako imaju pretke u slavnoj antici. Pripadnici veoma stare, ali osiromašene rimske aristokratske obitelji Frangepani (Frangipani) rado su ih prihvatili kao svoje rođake; bili su u srodstvu, npr., i sa Sv. Grgurom, povremeno su gospodarili i Rimom, utjecali čak i na izbor papa, a rekosmo da su bili i mletački duždevi. Fran¬kopani su se orodili i s više evropskih vladarskih kuća (npr., s kraljevskom u Napulju, duždevskom u Veneciji), s obiteljima pojedinih papa. Prema tradiciji, a i nekim dokumentima, vjerojatno su se pojedini Frankopani vratili na Apeninski poluotok te su dali napuljsko-molizanske i furlanijske Frangipane. God. 1480. Mlečani su im matični o. Krk oteli (zadnji otok na Jadranu koji još nisu imali), nakon što su u ratnom sukobu uspjeli izbaciti s otoka novodošle jedinice hrvatsko-ugarskog kralja Matije Kor¬vina.
Posljednji rimski, izvorni Frangipani u 17. st. potvrdili su hrvatske Frankopane kao svoje najbliže srodnike pa su im ostavili svoja imanja u Rimu i markizat na jezeru Nemi. No, 1671. god. njihovu lozu u Hrvatskoj uspjeli su silom zatrti austrijski vladari Habsburzi. Ipak, od početka 17. do danas odr¬žali su se – smatra se – u okviru talijanske obitelji Frangipani kad Videma (Udine), u sjevernom dijelu današnja Italije; današaja glava kuće je grof Dujam (Doimo), dakle, s imenom prvoga poznatoga kneza Krčkoga.
U počecima jednog od dužih perioda mletačke vlasti (od 1480. do 1797. godine) Bodulija je još uvijek »Zlatni otok« – najbogatiji posjed Mletačke Republike na istoč¬noj obali Jadrana; ali, zbog neracionalnoga gospodarenja i pretjerane eksploatacije i prirode i ljudi, postupno je otok tako temeljito gospodarski upropaš¬ten da se, npr., i broj otočana smanjio čak na polovicu, pa se i otok od tada manje spominje u općoj povijesti. Privredno se počinje oporavlja¬ti tek u 18. stoljeću, u doba kada nekadašnja evropska i mediteranska velesila Mletačka Republika ubrzano propada; u potrazi za boljim životom i otok stižu mletački podanci iz venetskoga i drugih područja; oni koji su se skrasiali izvan grada Krka, redom se inkoporiraju u tamošnji svijet i pohrvaćuju.
Jedan od zadnjih većih tadašnjih istupa otočana na međunarodnom planu odigrao se 1571. godine: krčka galija sudjelovala je u velikoj bici kod Lepanta, kada su evropske države definitivno slomile pomorsku moć Osmanskoga Carstva. U 16. st. skršeni su reformatorski pokušaji u Katoličkoj crkvi i na o. Krku, uz pomoć inkvizicije, a vidljivi je odraz pobjede Rima ne¬stanak oženjenih svećenika (bio je to zadnji ostatak u okviru Katoličke crkve na južnoslavenskim prostorima uopće). No, hrvatsku pa i ostalu evropsku javnost potresla je 1671. godina – u Bečkom Novom Mjestu smaknut je markiz Franjo Krsto Fran¬kopan, književnik, zadnji knez Krčki u hrvatskim zemljama; zajedno sa sestrinim bratom banom Petrom Zrinskim i ne¬koliko drugih hrvatskih, slovenskih, njemačkih i mađarskih velikaša neuspješno se podigao protiv narastanja centralizma/aspolutizma Habsburgovaca, austrijskih i, tada, hrvatskih vladara, koji se orijentiraju prema zapadu Evrope (koja ima ogromne koristi od prekomorskih zemalja), a ostatke Hrvatske prepuštaju svojoj nemiloj sudbini (pljačkaškim upadima Osmanlija). Na širu povijesnu pozornicu otok ponovno dolazi tek u početku 18. st., kada otočić Sv. Marko u Burnom (Tihom) kanalu postaje gotovo predmetom državnog spora između Austrije i Venecije, ponajviše zato, jer nemoćna Mletačka Republika nije mogla spriječiti izgradnju Kraljevice na su¬sjednom kopnu, uz samu državnu granicu, kao prve austrijske (ratne) luke.
U doba francuske ekspanzije širom Evrope, Bodulija se rješava vlasti Mletačke Republike koja se raspada 1797. godine I o. Krk je neko vrijeme dio Napoleonova Carstva; u suštini napredni sadržaji sustava koji oslobađa ljude kmetstva i kolonstva, na Boduliji nije donio koristi, većo bratno – okupator je opljačkao niz crkveno-vjerničkih dobara. Poslije Napoleonove propasti otok je pripao Habsburškoj Monarhiji. Dio je novonastale istarsko-kvarnerskootočne pokrajine austrijskoga dijela Monarhije, najprije sa centrom u Pazinu, a potom u Poreču.
Otok Krk opet se u široj javnosti javlja u 19. stoljeću. Naime, u okviru hrvatskoga narodnoga prepoda javljaju se odjeci i na o. Krku; njegov prvi vjesnik je spomenuti pop Ivan Feretić iz Vrbnika, polihistor i glagoljaš. Otok, uz Kastav postaje središte istarsko-kvarnerskoga otočnoga hrvatskog pokreta u borbi protiv vladajućega i osiljenoga talijanaško-talijanskoga tankoga vladajućega sloja, ojačanoga i brojnim došljacima sa sjevera Ašeninskoga poluotoka, također sada u Monarhiji. Uz biskupa Jurja Dobrilu i Matka Laginju iz Istre, jedan od vođa hrvatskoga narodnog preporoda te hrvatskoga političkog pokreta je dr. Dinko Vitezić iz Vrbnika, jedini hrvatski zastupnik u donjem domu parlamenta u Beču od 1873. do 1891. Upravo on je u parlamentu tražio da se govori i na hrvatskome jeziku, pa je tako u gradu Krku, snažnome talijanaško-talijanskome iredentističkom središtu, dočekao cara i kralja Franju Josipa I. i – demonstrativno – pozdravio na hrvatskom jeziku. Nacionalno-političko je plodno djelovanje triju biskupa – prvih Hrvata nakon niza stoljeća; bili su to Vrbničani Bartol Bozanić, Ivan Josip Vitezić i Franjo Anijan Feretić (tada su sufragani goričkoga nadbiskupa). U po¬četku 20. st. grad Krk ishodište je klerikalizma koji prerasta u veoma sna¬žan katolički politički pokret na svim hrvatskim područjima, kao reakcija na širenje liberalizma i socijalizm, s elementima političkog i konzervativnoga umjetničkoga strujanja, pod vodstvom krčkog biskupa dr. Antona Mahniča, Slovenca.
Otok Krk se gospodarski počeo oporavljati tek u 18. st., u doba intezivnoga slabljenja Mletačke Republike, a duži niz godina mira u Habsburškoj Monarhiji u sljedećemu vijeku donio je znatne koristi, pa se javljaju i do tada nepoznate djelatnosti – turizam, prvi organizirani na hrvatskome prostoru, parobrodarstvo, npr., ali zato znatne udarce dobiva dotadašnja privreda zasnovana uglavnom na jedrenjacima i na starim sortama vina. Broj stanovnika naglije raste, ali ih otočno gospodarstvo ne može prehraniti, dok austrijska vlast ne pokazuje brigu. Rezultat – započinje prvo masovnije iseljavanje Bodula, pa i u prekooceanske zemlje. Stoga otočani počinju prihvaćati i socijalističku viziju svijeta; tako medu otočanima/zarobljenicima u Carskoj Rusiji ima poslije I. sv. r. aktivnih (i to viđenijih) sudionika Oktobarske revolucije i razvoja boljševičke Rusije (SSSR-a).
Nova, austrijska vlast, pod izgovorom modernizacije obrazovanja i prosvjete, ukida višestoljetne glagoljaške škole, poznate i izvan o. Krka; u školama je obvezan talijanski i njemački jezik. No, uz snažnu podršku navedenih krčkih biskupa, redom iz Vrbnika, postupno izrastaju hrvatske škole, tako da gubi utjecaj i središnja njemačko-talijanska škola u gradu Krku.

Štoviše, na tragu nekih drugih srednjih škola, vješti franjevci na o. Košljunu otvorili su potkraj toga stoljeća prvu gimnaziju na hrvatskom jeziku (privatnu). Na sve to nadovezao se veoma plodan rad biskupa Mahnića koji je u zaštitu staroslavenske Službe Boćje, glagoljanja i hrvatskoga jezika osnovao i Staroslavensku akademiju. Djeluje i njegova jaka štamparija »Kuryk¬ta«, pa upravo buja izdavačka djelatnost, u okviru koje je objavljeno više kapitalnih izdanja u kulturi i znanosti, napose iz glagoljaške prošlosti, visoke vrijednosti i danas.
Prvi svjetski rat nanio je teške udarce i Boduliji, iako ga neposredno nije zahvatio. Naime, i krčki muškarci pogibaju na raznim bojištima.No, na rušenju omražene Austro-Ugarske, npr., u bokoko¬torskoj pobuni ratne mornarice, te na organizacijskom stvaranju Jugoslavije mnogo su ra¬dili i Krčani, pa je, npr., zadnji predsjednik Jugoslavenskog odbora u emigra¬ciji bio je dr. Dinko Trinajstić iz Vrbnika. Potkraj rata vlada na otoku glad i smrtonosna epidemija (“španjola”), od koje umire visok broj ljudi.
Od 1918. god. otok je opet u sastavu matice-zemlje Hrvatske, odnos¬no tada formiranih prvih jugoslavenskih državnih zajednica – najprije kratkovremene Države SHS (sa sjedištem u Zagrebu) pa Kraljevine SHS odnosno Kr. Jugoslavije (sa sjedištem u Beogradu). Sjedinjenje s maticom domovinom, međutim, osporio je Rim, središte u 60-im godinama 20. st. ujedinjene Kraljevine Italije, koja svojata cijelu istočnu obalu Jadrana. Tako je od 1918. do 1921. ta Savojska Imperija držala okupiranom i Boduliju; ali 1920. nije uspio spektakularni ardit¬sko-legionarski pokušaj pjesnika/pustolova Gabriela D’Anunnzija da iz “svoje”, okupirane Rijeke osvoji i o. Krk te da ga time zadrži za Kr. Italiju; bio je to prvi uspješan oružani otpor prvim protofašistima na svijetu i prvi njihov poraz uopće.
Otok je dobio gimnaziju, ali je izgubio Staroslavensku akademiju; biskupija je u korist zadarske nadbiskupije, u okvioru Italije, izgubila otoke cres, Lošinj itd.. Gospodarski proces s negativnim posljedicama, međutim, nastavlja se već i stoga jer otok postaje periferni dio države, na samoj granici prema Italiji, potpuno zaboravljen, s prekinutim tisućgodišnjim gospodarskim i drugim plodnim vezama. Velikosrpski Beograd ne mari za periferne dijelove svoje države, zadovoljan naglim proširenjem Karađorđevićeve Kraljevine Srbije. Ni nešto razvijeniji turizam, npr. više ne može prehraniti otočane koji se masovno iseljavaju, pa se na otoku javljaju i ideje o radikalnijoj promjeni situacije. Tako je prva or¬ganizacija Komunističke partije Jugoslavije na Kvarnerskim otocima osnovana u Puntu, a u drugoj polovini 30-tih godina na Krku djeluje jedini Kotarski komitet KP Hrvatske u Kvarnerskom primorju. Ima i sudionika protufrankističko-fašističkog rata u Španjolskoj. Otok su posjetili vođa Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić i KP Jugoslavije Josip Broz Tito.
God. 1941-1943. otok ponovno drži okupiranim Savojska Imperija, ovaj put fašistička, a od 1943. do 1945. god. nacistička Njemačka. Okupatori su osnovali na dijelu Hrvatske Nezavisnu državu Hrvatsku, ali to nema bitnijega odjeka na o. Krku; uostalom, njeni su se nositelji kvislnzi/ustaše već u maju 1941. odrekli i Bodulije u korist Italije. Okupatori vladaju buntovnim otokom samo represivnim mjerama (već u 1941. god. trećina svećenika u Krčkoj biskupiji je pohapšeno, stavljeno u zatvore ili internirano u Italiji). No, od početka, od 1941. do 1945. god. i na otoku traje narodnooslobodilački rat, u kojemu – pod vodstvom KPH (u okviru KPJ) – masovno sudjeluju i Boduli. Otok je, npr., imao i vlastitu parti¬zansku borbenu grupu, a prvo tijelo vlasti na Kvarnerskim otocima, Mjesni NOO osnovan je u Krasu na Božić 1942. u župnome uredu toga dobrinjskoga sela; množe se ta tijela vlasti države u nastajanju, pa od slijedeće godine djeluje Kotarski narodnooslobodilački odbor itd. Nakon kapitulacije Kr. Italije ujesen 1943. god. na otoku je boravio i dr. Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a, najvišega (ratnoga) tijela treće Jugoslavije. Od važnijih događaja treba spomenuti da je preko otoka, s kopna za o. Lošinj prošla velika skupina četnika (srbijanskih i četnika iz drugih jugoslavenskih područja), suradnika okupatora, koji su se sada namjeravali predati Anglo-Amerikancima (koji nisu došli); skršili su ih uglavnom sami otočani. Nakon mjestimice i žestokih borbi, u kojima su sudjelovali i, jedinice 26. dalmatin¬ske divizije NOV i PO Hrvatske, u kojima sudjeluju, npr., i Hercegovci i Slovenci, uništile su ili istjerale nacifašističkog njemačkog okupatora i kvislinge/ustaše, pa su otočani 17. travnja 1945. god. dočekali nacionalnu i socijalnu slo¬bodu.
Pojedini dijelovi otoka su i materijalno stradali; tako je, npr., u kolovozu 1944, u doba stoljetne svetkovine Stipanja njemačko-nacistička/ustaška kvislinška jedinica dinamitom srušila višestoljetni župni zvonik u Dobrinju i pobila ljude. Spaljena je te godine, npr., škola u Staroj Baški. Otočani su u II. sv. r. u znatnom broju padali kao borci i žrtve nacifašističkog te-rora na samome Krku, ali i u drugim krajevima Jugoslavije, u konclogori¬ma smrti Njemačke i Italije te u zapadnim savezničkim jedinicama na svjetskim frontovima. Na samome otoku poginuli su čak i vođe krčkoga NOP-a, Petar Franolić i Čedo Žic iz Punta, sekretari Kotarskoga komiteta KPH i SKOJ-a o. Krka.

7. SUVREMENO DOBA

Djelatnost stanovnika o. Krka temeljito se počinje mijenjat u razdoblju poslije 1945. godine, te se njihov život i slika Bodulije znatno razlikuje danas i od one – samo – prije tridesetak godina. Naime, već 1944. god. široki antifašistički i oslobodilački NOP pretvara se u socijalističku revoluciju. Stoga, u počecima mira otok i dalje nazaduje, u skladu s rigidnim staljinističkim sustavom vlasti koji traje do kraja 40-tih godina. No, repsresija je prema otočanima trajala relativno kratko vrijeme i ne toliko s pogubnim odjecima; ipak, nazadovanje općenito traje do 60-ih godina, stoga i dalje traje pojačano iseljavanje. Znatnu pomoć pružaju emigranti iz SAD, ali privredni oporavak vidljivo počinje s trajektnim povezivanjem s kopnom (Crikvenica-Šilo, prvo jednoga otoka na hrvatskoj obali), tako da je do kraja 80-ih godina Bodulija u takvome naglom privrednom usponu da toga desetljeća zauzima čak prvo mjesto među svim općinama u SR Hrvatskoj. A Krčka biskupija u svoj sastav opet dobiva ostale Kvarnerske otoke. Otočani imaju standard kao ostali stanovnici, npr., zapadne Evrope
Mali je broj onih otočana koji se bave i nekadašnjim osnovnim djelatnostima iako su neke sačuvane, npr. u poljo¬privredi (osobito: vinova loza i povrće u Vrbniku; god. 1962. na otoku je još uvijek bilo čak oko 160000 stabala masline), stočarstvu (naroči¬to je mnogo ovaca s centrima u Vrbniku i Bašćanskoj dolini) i ribarstvu (plava i plemenita bijela riba te rakovi s centrom u Krku); u uvali Klimno (Kiv¬na) nekada se uzgajalo, ali se nije uspjelo formirati akvatorij od 6.000 m2 za uzgoj oko 400.000 kg kamenica, dagnji, lubena i cipala.

Međutim, sasvim je nestalo nekada osnovno zanimanje – osobito zapadnog dijela oto¬ka – sječa i prodaja ogrijevnog drva (koje je osobito koristila Rijeka, a sve do 60-ih godina izvozilo se i u Italiju). No, otočani su sve češće nalazili posao u starim, sve razvijenijim (brodogradnja) i novootvorenim industrijskim pogonima (plastika, tekstil, petrokemija, građevinarstvo, itd.), a naročito u veoma razvijenoj turističko-ugostiteljskoj privredi (otočna velika poduzeće te ona sa sjedištem u Rijeci) u svim obalnim mjestima (Omišalj, Njivice, Malinska, Porat, Krk, Glavotok, Skrpčići-Pinezići, Kornić, Punat, Stara Baška, Baška, Vrbnik, Šilo, Klimno, Čižiće), ali sve više i u unutraš¬njosti otoka. Osobito brzo i snažno su se razvijali pioniri turizma Baška i Malinska, s korijenima još iz 19. st., dok je grad Krk već 1849. god. imao »turistički« odbor, prvi u hrvatskim (i jugoslavenskim zemljama uopće). Ta¬ko je otok dobio, npr., i cijeli hotelski grad »Haludovo« u Malinskoj, s »Ribarskim naseljem«; formirano je i više naturističkih i auto-kampova – Buncu¬luka u Baški, Konobe u Puntu, Ježevac u Krku, itd. Veoma se razvila i postala bogata kućna radinost, a djelovalo je i desetak snažnih turističkih društava udruženih u Turistički savez općine o. Krka. Npr., pred Domovinski rat, god. 1988. otok ima 35445 smještajnih kapaciteta, od toga u ho¬telima preko 7000, u odmaralištima za djecu i odrasle 3270, a u privatnom smještaju gotovo 14000 kreveta; postojalo je do 4000 i pomoćnih kreveta te preko 5000 registriranih vikend-kuća (uglavnom su izgrađene poslije 1960. godine, ali ima i znatan broj službeno neregistriranih). U auto-kampovima bilo je mjesta za oko 12500 kamp jedini¬ca. U razvoju ugostiteljstva i turizma nezaobilazna je »Marina« u Puntu, prvo i najveće prihvatilište jahti u tadašnjem jugoslavenskom odnosno u današnjemu hrvatskom dijelu Jadrana. Sve veću ulogu imaju privatne ugostiteljske radnje.
Ljeti – umjesto oko stalnih 15000 stanovnika – na otoku znalo je od¬jednom biti i oko 80000 turista. U 1987. god. na otoku je službeno registri¬rano čak oko 385000 turista, od čega je 304000 stranaca; ukupno je ostva¬reno 3,000.000 noćenja (2,302.000 stranih), no smatra se da je još isto toliko (!) bilo neoprijavljenih turista i noćenja. Službeni devizni priliv od noćenja stra¬naca bio je 78,000.000 USA dolara, no, smatra se da je još isto toliko (!) bilo i neslužbenoga priliva novaca. To blagostanje ogleda se i u naglome povećanju broja, npr., automobila.
Najveće krčko poduzeće bila je Radna organizacija Punat, a sastojala se od brodogradilišta, tvornice vijaka i spomenute marine. Kod Omišlja je podignut i ogromni INA-petrokemijski kompleks koji je zapošljavao preko 700 rad¬nika, a u ukupnom prihodu općine o. Krk sudjeluje u 1987. god. s 52%, te se na¬stavlja širiti. Kod Omišlja je podignut i Aerodrom »Rijeka« i izrađen početak medunarodnoga »Ju¬goslavenskog naftovoda« (JUNA, s odvojkom za Mađarsku), od 90-ih godina Jadranski naftovod (JANAF), s tankerskom lukom; na susjednom Vozu, prema kopnu kod «Krčkoga mosta», započeto je bilo, ali nije dovršeno podizanje većeg pogona Brodogradilišta »3. maj« iz Rijeke; ovdje djeluje i pogon kamenih proizvoda »Tihe« iz Šila. Veće su radne cjeline bile »Krkplastika« u Krku, građevinska poduzeća GRO Krk i spoenuta »Tiha«, te »Vrbenka« u Vrbniku – prvo krčko poduzeće koje je prekoračilo kanal Maltempo i otvorilo pogon i na kopnu (u Slunju); povremeno su u tome aktivni i građevina¬ri. Zaposlenih je 1987. god. bilo 6882, gotovopola radno sposobnih otočana, od toga u društvenom sektoru 6242, a u privatnom 640. Velik je broj otočana našao zaposlenje i na susjednoj obali, osobito u Rijeci, pa i u prekomorskim zemljama.
Na sjeverozapadu o. Krk je preko otočića Sv. Marko (nekadašnji Al¬mis) »Titovim» odnosno današnjim «Krčkim mostom« povezan 1980. god. s kopnom prema Kraljevici i jadranskoj cestovnoj magistrali; most je izuzetno originalan te veoma velik i kompliciran projektantski i građevinski poduhvat, s dva armira¬nobetonska luka (kroz koji ide i niz naftnih, elektro, vodo i telefono-vodo¬va). Najduži je luk mosta takve vrsti na svijetu, koji ukupno (dva luka) ima 1209,5 m. Otok je kod Omišlja dobio i Aerodrom “Rijeka”, koji je pustio u promet Josip Broz Tito, tada predsjednik SFRJ (posjetio je i Malinsku). Otok s kopnom – prije uz stalni, a danas uz povremeni avionski promet – vezuje više auto¬busnih a povremeno (ljeti) tekle su i brodske linije. Postojala je i redovna, stara trajektna veza na sjeveroistoku (Šilo – Crikvenica), povremeno na jugu (Krk – o. Rab) te istoku (Baška na o. Krku – Senj na susjednom kopnu – Lopar na o. Rabu), a i danas se održava takva stalna veza na zapadu (Biska – o. Cres i o. Lošinj) te ljetna na jugu (Stara Baška – Lopar na o. Rabu).
Do šezdesetih godina samo je veoma mali broj većih naselja opskrbljivan električnom energijom iz vlastitih izvora; od tada je otok podmorskim kabeli¬ma s kopna (otočić Košljun s o. Krka) prima električnu energiju te dio vode (preko mosta, ali najveći je priliv još uvijek iz vlastitih izvora, uglavnom iz dva jezera – Jezera kad Njivica i u Ponikvama). Krk je povezan s kopnom i telefon¬skim, telegrafskim te radio-sustavom.
Na otoku djeluju – u novopodignutim zgradama do kraja 80-ih godina – veoma moderni (u nekim elementima čak i raskošni) osnovnoškolski, srednjoškolski, zdravstveni, poštanski i ljekarnički cen¬tri, uz niz većih i manjih prehrambenih i drugih suvremenih opskrbnih kuća.
Otok je i prije i poslije II. sv. r. bio administrativno uređen kao kotar s više općina; potom je bio općinska komuna, s centrom u gradu Krku, kao i tisućljećima prije toga, s presudnim utjecajem ostalih šest povijesnih središta. Dio je bio Zajednice općina Rijeka (Istra, Kvarnersko primorje, Gorski kotar). U 90-im godinama otočna općina razdijeljena je na grad Krk te na – uglavnom povijesne – prostore općinâ Baška, Dobrinj, Dubašnica-Malinska, Omišalj, Punat i Vrbnik. Otok je uključen u tada nastalu Primorsko-goransku županiju, i dalje sa središtem u Rijeci. Biskupija je i dalje sufraganska – ranije – Riječko-senjskoj, a sada Riječkoj nadbiskupiji/metropoliji. Do danas su gotovo sva naselja povezana as¬faltnim cestama (neke su gotovo u obliku dijela autoputa), a na taj način otvoreno je i niz novih pristupa moru.
Skupština jedinstvene općine o. Krka je 1983. god. donijela odluku o ustanovljenju – u čast godišnjice oslobodenja 1945. godine – Priznanja općine Krk »17. travanj«; ta najviša nagrada otočne komune davala se od tada svake godine najistaknutijim pojedincima, radnim i drugim organizacijama (npr., dobio ju je i franjevački samostan na o. Košljunu) Slijedeće je godine o. Krk dobio i svoj zajednički grb, prvi put u svojoj dugoj povijesti (nerijetko ga je zamjenjivao ćuk ili sova u grbu grada Krka). No, u 90-im godinama, s promjenama u odnosu prema NOP-u i razvoju od 1945. do 1991. uklinuti su nagrada i grb, a uništeno je i nekoliko spomenika poginulim borcima NOR-a i žrtavama okupatora.
Otok Krk je u “samoupravnome socijalističkom periodu” – naročito od kraja petoga do pačetka osmoga decenija – od puštanja u promet prve trajektne veze između Šila i Crikvenice pa do “Titova mosta« doži¬vio izuzetno brz, snažan i pozitivan uspon te golemu ekspanziju u privrednome, kulturnom i drugom pogledu, najveću u svojoj više milenija dugoj povi¬jesti. Potkraj 80-ih godina otočna komuna Krk je materijalno najznačajnija među preko 100 općina u SR Hrvatskoj. O tome dovoljno govori, npr., pojava televizijsko središte samo za Vrbnik – prvo takvo za jedno naselje u SFRJ, kao i ljetno emitiranje drugoga tv centra iz Omišlja za cijeli Riječki zaljev.
Taj veoma plodan, pa i buran razvoj, nakon stagnacije prvih godina poslije završetka II. svjetskoga rata, utjecao je plodno na cjelokupni život Bodulije. No, gotovo odjednom je prekinut u početku 90-ih godina, kada su SR Srbija i SR Crna Gora osporili pravo ostalih pet jugoslavenskih republika da se izdvoje iz SFR Jugoslavije, u kojoj su pokušali dominirati obnovljeno velikosrpstvo i jugounitarizam. Pravo da sami izaberu svoj put u budućnost osporeno je čak i velikosrpskom i jugounitarističkom oružanom agresijom na Sloveniju, pa se rat proširio i na Hrvatsku, a potom rat i na Bosnu i Hercegovinu (osamostaljena Makedonija je izbjegla ratnoj tragediji). Na otoku je formiran Združeni odred, odred Narodne zaštite, pa vod Zbora narodne garde te – u srpnju 1991. – 4. bataljun 111. brigade vojske Republike Hrvatske. Ratni okršaji, doduše, nisu neposredno zahvatili otok, ali krčki bataljun ratovao je u Lici. SFRJ se ipak raspala, s njime i “socijalistički” društveni sustav pod vodstvom SRJ, a SRH se osamostalila kao Republika Hrvatska.
U vrijeme toga Domovinskog rata od 1991. do 1995. god. na frontu/bojišnici palo je niz otočana, a otok je rado primio više tisuća izbjeglica iz raznih krajeva ratom ugrožene Hrvatske te Bosne i Hercegovine, koji su bili smješteni u hotelima i drugim turističkim objektima, pa i kod poznanika i prijatelja. Čak su na otoku za njih djelovala i dva srednjoškolska i jedan osnovnoškolski centar, pa je sve donedavno bilo izbjeglica i prognanika koji su čekali na povratak svojim domovima. Krčki aerodrom primao je i strane vojne i druge avione.
Iako se turističko-hotelijerski život naglije obnavlja nakon pobjede nad agresorima, pa postaje primjer i drugim dijelovima hrvatske obale, obnavljanje teško pogođene privrede još uvijek traje, s teškim posljedicama, “pretvorba, tj. privatizacija do tada društvenih poduzeća, u načelu nije uspjela. Tako su propali i nekada veliki i u svjetskim razmjerima turistički objekti, poput, npr. velikoga turističkoga grada “Haludova” u Malinskoj, pa tvornica vijaka u Puntu itd. Isto tako traje ponegdje i svojevrsna nebriga za budućnost, među ostalim i u vidu tzv. nagle “apartmanizacije”, tj. neorganizirana građevinska djelatnost uz obalu. U posljednjim godinama otok je naglije postao središte općehrvatske pažnje zbog sve organiziranijih otpora širenju rafinerijsko/naftnih postrojenja u podnožju Omišlja i povezivanju JANAF-a s ruskom naftnom industrijom (čak u Sibiru), što postaje i politički problem za cijeli Jadran (susjedna Italija i Slovenija ne pokazuju takvu brigu). No, znatno manje pokazuje se eko/briga za sâm otok Krk. Zbog toga gotovo nestaju stoljetne vrste biljaka i životinja, veoma zanimljivi i za turiste (npr. slavuji, raritetni supovi i u svjetskim razmjerima), ali se nedopustivo za jedan otok masovno pojavljuju tzv. divlje svinje, pa čak i – medvjedi (!). Pojedini dijelovi otoka kao “prašume” postaju nepristupačni, prvi put u milenijskoj prošlosti.
Usprkos svemu, Bodulija se i u tome novome, teškome, posljeratnome nevremenu održala. I život danas na o. Krku više ni po čemu se ne razlikuje od urbaniziranih područ¬ja na kopnu, osim uz neke posebne izuzetke – u zadnje vrijeme osjeća se još veći interes i pridaje još veća pažnja čuvanju i obnovi nekih starih obi¬čaja i građevinskoga nasljeđa, oživljavaju se i neka stara privredna područja, npr., maslinarstvo. Štoviše, npr., Građevinsko poduzeće “Krk” u Krku nalazi se u ekspanziji, među vodećima u Hrvatskoj, a vrbničko bijelo vino žlahtina podrlo je u sâm vrh hrvatske potražnje (postalo je poznato i u više stranih zemalja)
Svakako, jedan od najznačanijih događaja u povijesti Bodulije i Bodula pada u te naše dane. Naime, u dosadašnjem dvomilenijskom životu Sv. Stolice, dva su puta pape, ali slučajno (zbog nevremena) posjetili Zapadnu Hrvatsku, i to Aleksandar u srednjemu vijeku Rab i Pio u novome vijeku zapadnu Istru. No, na svoje jubilarno stoto pastoralno putovanje, od 5. do 9. lipnja 2003. godine, papa Ivana Pavao II. krenuo je upravo u Hrvatsku, doletjevši na omišaljski aerodrom “Rijeku” i s mjega odlazeći na putovanja u druge krajeve Hrvatske; iz Omišlja je brodom krenuo u Rijeku, gdje je imao sjedište i iz nje je automobilom dolazio na krčki aerodrom i odlazio s njega. Dočekali su ga predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić, kardinal Josip Bozanić, krčki biskup dr. Valter Župan, drugi uglednici i veoma mnogo poštivatelja, među njima i nekoliko tisuća Krčana. Krčki biskup je svaki dan ispraćao i dočekivao Sv. Oca, a 8. VI. poklonio mu je vrbnički Vesperal, naravno, pisan glagoljicom. No, nažalost, svjetski interes za papin svakodnevni boravan na o. Krku nije iskorišten za upoznavanje stranoga svijeta s raznim bogatstvima o. Krka (iako je ogroman broj novinara pratio papu).
8. KULTURNA BAŠTINA

Ogromna je i naročito vrijedna otočna kulturno-povijesna i umjet¬nička baština, najprije antička,napose romanska, a zatim srednjovjekovna, slavenska, hrvatska; ona se obo¬gaćuje i stvaralaštvom današnjih generacija.

Ima nešto nalaza nepozna¬toga prastanovništva, ali osobito je značajna ostavština Liburna i Helena. Tu su i mnogi rimski spomenici (mozaici u Krku i Baški, terme u Krku, pronađeni natpis o Fulfinumu, npr.), velike ranokršćanske bazilike (ostaci kod Omišlja, a u Krku je postala katedrala), starohrvatske (Sv. Krševan u Poljicima i Sv. Du¬nat ispod Kornića) i ranoromaničke crkve (Sv. Vid Dobrinjski i Sv. Lucija u Jurandvoru) te trobrodne romaničke bazilike (Sv. Marija u Omišlju, te ka¬tedrala i crkva sv. Kvirina u Krku, koja je – kao rijetko koja na Jadranu – izgrađena na kat) i gotičke crkve. Sačuvani su dijelovi antičkih i sredjovjekovnih zidina i kula (Krk i Vrbnik), niz zvo¬nika, te mnogo raznovrsnih djela iz narodnoga gradevinarstva, običaja i života (npr., mnogo je sačuvanih gumna u Dobrinjštini; stočarski »razgon« u Vrbniku itd.); isto tako su i vjerske svetkovine stalni, višestoljetni dio narodnoga života, npr., Badnjak, Božić, Uskrs, Lovrečeva u Krku, Ivanja u Vrbniku, Stipanja u Dobrinju, Apolinarova u Dubašnici, Stomorina u Omišlju, Antonja u Krasu itd. Te svetkovine nisu prekinute ni u doba tzv. komunističkoga i tzv.samopravnoga socijalističkloga razdoblja. Štoviše, za razliku od nekih drugih područja na kopnu, na Boduliji su sačuvana i svetačka imena naselja. Uz narodne svetkovine vezana su i jela, npr., «bakalaj na krčki način», šurlice, ledvenica, makaruni, žvacet itd., i kolači, npr., friti, orihnjača, presnac/presnec/presnoc sa sirom itd.
Osobito se ističu brojnošću i vrijednošću kameni i rukopisni izvorni spomenici, napisanii glagoljskim pismom i starosla¬venskim jezikom (u hrvatskoj redakciji). Između ostalih, tu je »Krčki natpis« (Krk, 11. st.) te – nikada ga nije dovoljno istaknuti – spomenuti najveći na svijetu glagoljski kameni spomenik, najpoznatiji i jedan od najstarijih: benediktinska «Bašćanska ploča» u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru, vjerojatno iz 1105. godine. To je zapravo prvi krsni list svih Hrvata na hrvatskom jetziku – prvi put se navodi riječ hrvatski u spomenu imena hrvatskoga kralja Zvonimira (1075-1089); kao najdragocjeniji hrvatski spomenik danas se čuva u atriju Hrvatske (prije Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Iz 11. st. je i »Kločev glagoljaš« – rukopis nabožnog sadr¬žaja, koji je nađen u ostavštini kneza Ivana VII. Frankopana, nesuđenoga bečkoga gradonačelnika u 15. stoljeću, preminuloga na austrijsko-mađarskoj granici. Krk je dao i najstariju poznatu hrvatsku glagoljsku ispravu »slav-noga” ili “Slavena Dragoslava« (Dobrinj, možda iz 12. st.), statut otoka (tzv. Vrbanski, 1388), posljednju štampanu glagoljsku liturgijsku knjigu čiste hrvatske redak¬cije i sa starom slavenskom nomenklaturom – brevijar Omišljanina Ni¬kole Brozića (1561), vrlo velik broj drugih dragocjenih vjerskih, pravnih, književnih i ostalih rukopisa te tiskanih djela i spisa, itd.; ima i inkuna¬bula/prvotisaka. Ni vladavina Mletačke Republike, čija su tijela uprave iz grada Krka forsirala, npr., latinsko¬-talijanski notarijat, nije uspio onemogućiti pisanje dokumenata i na hr¬vatskom jeziku i glagoljskim pismom te stvaranje razgranjenoga hrvatsko-glagoljskoga notarijata, bratovštinskih (brašćinskih) karitativno-vjerskih udruženja, kao i svećeničkih glagoljaških škola (sve do 19. st., osobito u Vrbniku, kad ih zabranjuje Austrija u korist talijansko-njemačkih škola). Po osebujnoj hrvatskoj glagoljskoj baš¬tini otok je najbogatiji u svijetu, a na posebno ističemo da se povremeno staroslavenski napjevi još i danas čuju u crkvama. Od skladbi isto tako ističemo jednu od najpoznatijih općehrvatskih himni – «Va se vrime godišća», čiji je prvi trag zabilježen upravo na Boduliji, a ujedno je i prvi do sada poznati zapis pjesme na hrvatskome jeziku (12. st.).
Za razvoj srednjovjekovne kulture na o. Krku, s bogatim kasnijim nasljeđem, osobito su zaslužni redovnici ¬– učeni glagoljaši-benediktinci, pa smo i spomenuli da su dali izraditi «Bašćansku ploču». Kao raritet treba istaknuti da su oni ispod Omi¬šlju (uz susjedni Senj četiri godine prije) bili toliko ugledni da su od samoga pape Inocencija IV. uspjeli 1252. god. dobiti izuzetno rijetko pravo u kršćanskom svijetu – da se u crkvi slu¬že materinjim, a ne latinskim jezikom i pismom (do tada moglo se rabiti samo hebrejski, grčki i latinski jezik u obraćanju Bogu!). Plodno i danas djeluju redovnice Benediktinke, Milosrdnice Sv. Vinka Paulskoga, Sv. Križa, Presvetog Srca Isusova i karmelićanke Presvetoga Srca, franjevci Trećoredci i Mala braća i drugi.
Veoma je živ i bogat narodni govor, u četiri verzije čakavskog dijalek¬ta hrvatskoga jezika (upitna je, rekosmo, zamjenica ca, ča, če i čo); u 19. st. djelomice su prihvaćeni i talijanizmi. Iako je štokavština u službe¬noj upotrebi, i danas se uglavnom govori narodnim govorom. Nažalost, u 19. st. zamro je i prastari romansko-veljotski ostatak govora, tzv. dalmatski, a tada nestao je i vlaški.
Otok je poznat i po osebujnom, a opet raznolikome narodnom melo¬su i folkloru (sopele/sopile samosvojan su ostatak iščezloga srednjovje¬kovnog muzičkog instrumenta u obliku oboe). Svake se godine – od 1935. god. u drugome mjestu – priređuju festivali narodnoga plesa (najstariji takvi u Hrvatskoj), od 1986. povremeno u Dobrinju i pjesme i svirke, a u Pinezićima natjecanja sopelaša. Redovito se u gradu Krku i izvan njega održavaju Ljetne igre o. Krka, s bogatim muzičkim sadržajima. I danas djeluje Limena glazba, osnovana u gradu Krku još u 19. stoljeću.
Na otoku ima više većih muzejskih zbirki i bibliotcka, npr. u samo¬stanu marljivih franjevaca na Košljunu – otočiću u Puntarskom zaljevu, koji je u cjelini zaštićeni povijesni spomenik i prirodoslovni rezervat; Košljun je – sa svojim desetak zbirki – takoder od šezdesetih godina dalje doživio svoju bogatu renesansu, te je postao najposjećenija muzejska institucija u Zapadnoj Hrvatskoj. U Krku je od 40-ih godina 19. st. velika »Algarottijeva biblioteka« te veoma vrijedna zbirka muzič¬kih instrumenata u Biskupiji; u Vrbniku je od početka stoljeća »Vitezićeva biblioteka« s petnaestak tisuća svezaka. U Baški je u naše vrijeme otvoren zavičajni muzej, a u Dobrinju etnografska zbirka o. Krka, sakralni i privatni muzej; u Portu je muzej formiran u franjevačkom samostanu; u Puntu je sačuvan toš (proizvodnja ulja od maslina). U Polju i Puntu su bili nukleusi zasebnih muzejskih zbirki NOB-e, koji su ukinuti potkraj 20. st., u doba nerazumijevanja te značajne povijesne pojave. U gradu Krku niz godina djeluje i likovna kolonija. U vezi s likovnim životom, treba spomenuti da se na otoku čuva više djela poznatih umjetnika iz prošlosti (Veneziano, Palma, npr.), a kod Vrbnika je sačuvan najstariji crtež hrvatskog broda (iz 13. st.; 80-ih je opisan i rekonstruiran u modelu). No, Krk ima i vlastite likovne umjetnike.
U otočnom središtu, u početku 20. stoljeća, biskup Antun Mahnić (rekosmo: Slovenac Anton Mahnič) osnovao je Staroslavensku akademiju (nasljednik je danas Staroslavenski zavod u Zagrebu); treća je takva znanstvena institucija u južnoslavenskim zemljama (nakon. Jugoslavenske, današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Srpske akademije nauka u Beogradu), s nizom stalnih i posebnih izdanja, kao i više časopisa i zbornika: »Hrvatska straža«, »Luč«, »S. S. Euharistia«, kasnije »Svećenička zajednica«, «Cvijeće Srca Isusova», te »Acta Curiae Episcopalis Veglensis« i gospodarsko-politički list »Pučki prija¬telj«. U 19. st. djelovala je neko vrijeme i franjevačka štamparija Dragutina Parčića u Glavotoku, a u početku 20. st. u Krku biskupova «Kurykta».

Otok je postajao veoma popularan, osobito u vezi s naglijim rastom turizma – čak je prije I. sv. r. u Pragu izlazio časopis »Baška« koji su edirali češki ljubitelji toga dijela otoka. »Krčki kalendar« kratko vrijeme publiciran je tridesetih godina u Zagrebu, pedesetih u New Yorku, a danas u Rijeci. Na incijativu košljunskih fratara, koju su odmah prihvatili nadležna tijela vlasti i političkih organizacija, od 1970. god. publiciraju se »Krčki zbornik« (izašlo je 50-ak svezaka) i «Posebna izdanja» Povijesnoga društva/udruge o. Krka (40-ak knjiga), a neko vrijeme izlazile su i »Krčke novine«. U zadnjih je dvadesetak godina na otoku i van njega objavljeno i mnogo drugih knjiga, studija i drugih radova o Boduliji – kao nikad prije, me¬đu njima i niz fotomonografija. God. 1938. snimljen je (do sada poznato) prvi dokumentar¬ni film »Krk – najveći i najznačajniji otok Jadranskog mora«; od tada do danas snimljeno je niz dokumentarnih i tv-filmova, hrvatskih i stranih. Otok ima i nekoliko razvijenih sportskih disciplina, pa je tako osobito bio uspješan streljački sportski klub »Dub« iz Malinske. Specifična je, ali zato isto tako je bila bogata djelatnost i više drugih udruženja, npr. Filatelističkog društva.Primjetna akcija obnove – restauriranja i konzerviranja spomenika kulture, u če¬mu prednjači samostan franjevaca na o. Košljunu. Turistički savez op¬ćine s turističkim društvima i drugim organizacijama započeo je s takvom ši¬rom akcijom pa je od prvih većih zahvata priveden korisnoj svrsi, npr., Kaštel u gradu Krku, a uređene su i krčke gradske zidine. Bašćanska općina izvela je velike i opsežne istraživačke i konzervatorske radove na kompleksu bendiktinskog samostana i crkve Sv. Lucija u Jurandvoru; očistilo se i područje ostataka bazilike u Sepnu podno Omišlja. Spomenuli smo da je djelovala interna televizija (Vrbnik) i ponešto šira (Omišalj), a danas je aktivan Radio Otok Krk (OK) u Krasu. Uglavnom preko ljeta u mnogim se mjestima održavaju likovne i druge izložbe, te glazbene manifestacije.

9. OBRAZOVANJE/PROSVJETA

Nema sumnje u to da je otočna sredina bila i obrazovana i pismena, kad je mogla postići veoma visoku kulturnu razinu. Obrazovanje se sticalo na samoj Boduliji, ali i izvan nje. Tu se radi o školovanju na tada vladajućem općeevropskome latinskom jeziku, ali i na hrvatskome, na staroslavenskom, pa u hrvatskome pismu, glagoljici. Doduše, u doba vladavine mletačke Republike nad o. Krkom, u dužim ili kraćim razdobljima srednjega te u dužem periodu novoga vijeka, vladajuća struktura u prvome redu bila je usmjerena prema stjecanju materijalnih dobara, uz pomoć temeljite gospodarske eksploatacije prisvojenoga o. Krka. Stoga Venecija veoma malo pažnje pridaje obrazovanju podanika, pa je pop i povjesničar I. Feretić u počecima 19. st. zapisao: “Ne držaše bo ona tako uredne i lipo upravne skule (…) kako držahu, a i sada je drže ostali vladari”. U tom smislu krčki Boduli se su sami snalazili, gotovo do naših dana.
Prve pouzdanije vijesti o školstvu na o. Krku padaju u 1491, a nalaze se u dukalu dužda Barbadica koji govori o da se tada formirano gradsko vijeće Krka mora brirnuti i o učitelju. God 1528. spominje se da učitelj za godišnju plaću prima 50 dukata, što je bio veoma mali prihod pa se do učitelja teže dolazilo. Učitelji te Javne škole u Krku redovito su svećenici. Postupno se diže razina škole, jer se ona 1549. god. naziva Gramatička škola, odnosno “skula knige latinske”. Kasnije se institucija zove škola gramtike i pjevanja.
U međuvremenu su i pojedini duždevi osjećali potrebu da se materijalno pojača briga oko kleričkih škola na ilirskome tj. hrvatskome jeziku (1655. godine), a i neki krčki ordinariji, gotovo redom do 19. st. stranci, mahom Talijni, nastojalisu da im svećenici ipak budu obrazovaniji, pa tako i oni najbrojniji, na najvećem dijelu otoka, dakle hrvatski; stoga su određivali svećenike koji će odgajati i obrazovati žakne za buduće svećenike. Ali, iako je papa od 17. st. dalje određivao i osnivanje dijecezanskih sjemeništa, na Krku se to nije poslušalo – to bi u praksi značilo otvaranje hrvatske središnje crkvene škole. Tako, zanimljivo je da su za učitelje glagoljaša određivani i talijanski krčki kanonici.
Korijeni današnjem školstvu datiraju u srednji vijek – latinske su bile škole u gradu Krku, u kasnijem razdoblju vlasti Mlečića i škola za hrvatske đake. No, hrvatske, glagoljaške djeluju gotovo u svim drugim centrima. U prvome redu te škole ili pojedini svećenici u svojim župama ili u okviru seoskih kaptola, te redovnici u samostanima obrazuju dječake za žakne, pa za svećenike. Neke su škole i svećenici-učitelji bili i veoma ugledni, pa su u njih dolazili učenici iz raznih sela o. Krka, u Vrbnik i iz susjednoga Vinodola, ali i iz Gorskoga kotara, čak iz Slovenije. Nije onda čudno da su te škole davale i veoma ugledne svećenike (npr., Bartzol Bozanić je postao krčki biskup), a neki su s otoka Krka pozivani raditi i na kopnu (npr., jedan pop Bozanić iz Vrbnika radio je u slovenskome području, ponad Trsta, a spomenuti Feretić u Lici). Nakon završenih glagoljaških škola, polagali su zasebne ispite u Krku. Neki su odlazili i na školovanje ili više studije u Veneciju, Loreto, Ljubljanu, Zagreb itd. Tako je, npr., voditelj glagoljaške i latinsko-talijanske škole u Sv. Antonu (ili Kovači, u Dubašnici; škola je trajala četiri godine) bio pop Pavao Milovčić Jurović, koji se školovao u Veneciji, a završio talijansku isusovačku školu u tadašnjoj Rijeci. Takve glagoljaške škole zabranila je 1819. nova, austrijska vlast, ali biskup Bozanić, i sam učenik takve škole, viša tijela lažno je izvještavao – škole su trajale dok nije preminuo učitelj-glagoljaš; a potom je dozvoljavao da škola započne sa službenim, taoijanskim nastavnim jezikom,ali da uskoro prijeđe na upotrebu hrvatskoga jezika (npr., u Dobrinju). Konačno, u doba potpunoga zalaza Mletačke Republike, u nastojanju da puk pridobiju za sebe, dužd Alvise Pisani 1735. naredio je osnivanje “liceja” ili “sjemeništa” u gradu Krku, od sada s dva učitelja (za humanitet i retoriku te za filozofiju i moral); škola je imala i zasebnoga učitelja “ilirskih” tj. hrvatskih žakana, ali je škola ipak već devet godina kasnije ukinuta, u korist latinskoga jezika. Škole su priređivale i akademije, pa su u povodu takvih kulturnih manifestacija tiskane i knjižice.
Do kraja 18. st. taj krčki licej sastojao se od osnovne i gramnatičke škole te škole humaniteta i retorike. Osnovno školstvo na modernijim osnovama začela je austrijska vlast osnivanjem 1818. god. dvorazredne muške škole u Krku, u samostanu Trećoredaca, a benediktinke su od tada vodile školu za devojčice. Polaznici su bili samo iz grada Krka. Njemačko-talijanska trorazredna Glavna škola (djeca od 6 do 12 godina) te opetovnica ili blagdanska škola (produžena, do 15 godina) škola proradile su 1822. godine. Postupno se škole otvaraju i u gradovima/kaštelima (prva u Vrbniku, 1835, privatna, od 1840. javna, muška; god. 1848.proradila je djevojačka škola), pa u selima (prva u Bašćanskoj Dragi, 1847). Odziv je bio slab, no sve veći od 1842, kada je uvedena upotreba hrvatskoga jezika; no, za gimnazije i više trebalo je znati njemački i talijanski jezik. Crkvena uprava u školstvu prestala je 1869, pa je započeo znatniji prodor talijanskoga jezika (npr., u općini Krk s gradom Krkom, Puntom, brojnim selima Dubašnice i Poljica bilo je 1870. god. 5100 Hrvata i 1700 onih koji su se deklarirali Talianima, ali je poglavarstvo općine u Krku zatražilo da se hrvatski jezik ukine, a uvede talijanski). U tom smislu neuspješno je pokušala djelovati talijanska pokrajinska “Lega nazionale”, dok znatnijega uspjeha imala hrvatska “Družba Sv. Ćirila i Metoda za Istru”, čiji je predsjednik bio dr. D. Vitezić (iz Vrbnika, tada odvjetnik u Krku). Škole su otvorene u mnogim naseljima, a posljednja, pred kraja I. sv. rata, god. 1918. u Njivicama. Talijanski okupator poslije I. sv. r. nije uspio ni dospio provesti u život talijanizaciju školskoga života.U međuraću nastavljeno je širenje školske mreže, čiji je sadržaj za druge talijanske okupacije, od 1941. do 1943. doživio teške udarce; naime, iz Italije je dovedeno brojno učiteljstvo, a škole su otvarane i u malim selima. No, okupatoru je uskoro bilo jasno (postoje izvještaji) o svojemu potpunome neuspjehu, jer su učenici otvorerno odbijali talijanski nastavni jezik. Za njemačke okupacije neke su osnovne škole pretsale s radom ili su radile neredovito; okupator je čak i spalio nekoliko zgrada. Poslije II. sv. r. kreće se s obrazovnim šestogodišnnjjim, pa sedmogodišnjim da bi se stalo s osmogodišnjim školovanjem. U skladu s novim društvenim sustavom, ukinut je stoljetni vjeronauk. Neko vrijeme bilo je više takvih škola, ali s opadanjem broja djece ostalo je samo nekoliko osmogodišnjih škola, te više četverogodišnjih. Danas su sve objedinjene u najveću osnovnu školu u Hrvatskoj, “Franjo Krsto Frankopan”, sa sjedištem u gradu Krku. Djeluje i više glagoljskih škola za učenike, pa tako i “Mala Staroslavenska akademija”.
Francuzi za svoje kratkovremene vlasti spomenutu školu/licej u Krku 1807. pretvorili su u gimnaziju za sve Kvarnerske otoke, ali ona je ugašena već 1811. godine. Nisu uspjevali pokušaji da se osnuje gimnazija, jer se uvijek radilo o nedostatku novaca, pa se predlagalo i ukidanje nekih samostana, a njihova dobra i prihodi upotrijebe za osnivanje hrvatske gimnazije. No, kad se i našao novac (npr., velikom donacijom biskupa Feretića), onda bi vladajuće talijanaško-talijanske strukture uspjele obustaviti akciju. Stoga su se osbito u Krku i Vrbniku održavali privatni tečajevi koji su učenike osposbljavali za prijem u gimnazije. konačno, rekosmo, franjevci na o. Košljunu osnovali su 90-ih godina 19. st. prvu hrvatska (nižu) gimnaziju na Kvarnerskim otocima i u Istri; zavod se zvao Bonaventurianum, ali 1928. prebačen je u Badiju na o. Korčuli. Nije uspio ni pokušaj –iako je bilo novaca – da se osnuje talijanska gimnazija u gradu Krku.
U Baški je 1921. nova vlast Kr. SHS osnovala Građansku višu školu koja je trajala osam godina (djelovala je do 1943), a i u Vrbniku je radila desetak godina; u oba mjesta postojale su i ženske stručne škole. God. 1921. u Krku je formirana državna Mala realna gimnazija, koja je do 1933. prerasla u potpunu, osmogodišnju; no stvarno, postojale su i dalje dvije – niža Državna realna i viša Samoupravna realna gimnazija, a direktor im je bio zajednički. Za II. sv. r. nastoji ju se talijanizirati; dio nastavnika je uhapšen i odveden u Italiju, a njihova su mjesta zamijenila oni iz Italije. Gimnazija je pretvorene u Scuolu media, no bez većega uspjeha pa je za njemačke okupacije opet proradila i hrvatska gimnazija, ali završni razredi prestali su s radom 1944. godine, jer su gimnazijalci uglavnom otišli u jedinice NOV i PO Hrvatske. Više gimnazijalaca i gimnazijalki pa i samoga direktora Antu Škoflića njemački okupator zatočio je u konclogore. Poslije rata, od 1946. neko vrijeme bili su ukinuti viši gimnazijski razredi, no, opet je gimnazija zaživjela, pa njezin plodni život traje i danas, naravno, s nizom prepreka i reorganizacija. Danas je to polivalentno srednjoškolsko središte Bodulije s imenom: “Srednja škola hrvatski kralj Zvonimir”.
Od (vjerojatno) 1853. do 1865. god. pri Glavnoj školi u Krku djelovalo zasebno odjeljenje za vokalnu i instrumentalnu muziku. Kratko vrijeme, pred I. sv. rat u Baški je radila trgovačko-nautička škola. U dva navrata imamo podataka i o brizi za budući učiteljski kadar; tako je u Vrbniku (1877-1880) djelovao pripravni tečaj za učiteljsku školu, a kratko, poslije II. sv. r. u Krku Učiteljska škola, koja je preseljenja u Rijeku i radila do naših dana. Spomemuli smo da je u vrijeme Domovinskoga rata radila jedna zasebna osmogodišnja škola, te dvije srednje škole za brojne male i mlade izbjeglice i prognanike pred velikosrpskim agresorima. Obje su iz Osijeka, učenicima i nastavničkim zborovima – Ugostiteljsko-turistička škola smještena je bila u Baški, a Elektrometalski centar u Krku.
U toku plodnoga prosvjetnoga/obrazovnoga povijesnoga procesa na o. Krku postojale su i zaklade koje su korišćene za školovanje. Takvu su zakladu, npr., u 19. st. ustanovili Nikola Žic Gržan iz Punta, kanonik u Tržiću/Monfalcone (Italija), i dr. Dinko Vitezić iz Vrbnika, hrvatski narodni preporoditelj, političar i odvjetnik. Između dva svjetska rata, npr., postojalo je Žensko društvo za podupiranje učenika.
Između dva svjetska rata u Krku je djelovao muški i ženski internat. U njima je u znatnom broju neko vrijeme, bio smješten gimnazijski podmladak iz Istre, koji je morao bježati pred talijanskim fašističkim nasiljima, a i gimnazija je bila, u prvome redu, usmjeravana na školovanje tih emigranata.
Neki Boduli su se kao nastavnici isticali, npr., tri Volarića – dr. Nikola bio je rektor bogoslovskoga sjemeništa u Zadru, dr. Branko profesor Medicinskoga fakulteta u Rijeci, a kanonik i vrhovni školski nadzornik na o. Krku, Franjo bio je autor više školskih udženika na hrvatskome jeziku. Zatim, npr., dr. Antun Franki, dr. Nikola Žuvić i dr. Marijan Valković bili su profesori Bogoslovskoga fakulteta u Zagrebu, primjerice. Tako je Ljubo Karabaić, učitelj iz Punta, bio ugledni direktor osnovne škole u Rijeci, pedagoški savjetnik, povjesničar i organizator, pa tako, npr., i prvi predsjednik Povijesnoga društva o. Krka. A krčki gimnazijalac Dubravko Justić, doktor oceanografije, profesor na lujzijanskome Državnome sveučilištu Batou Roug u SAD. (Neke nastavnike spominjemo i u slijedećemu poglavlju “Ličnosti”). A i gimnazija je iz redova svojih đaka dala mnogo veoma istaknutih i uglednih stvaralaca, npr., akademika B. Finku, rektore riječkoga Sveučilišta Z. Kompanjeta i I. Brnića, krčkoga biskupa K. Zazinovića, emeritusa Papinskoga sveučilišta “Antonianum” u Rimu fra A. Matanića, svjetskoga prvaka u gađanju puškom D Vignjevića, jugoslavenskoga narodnog heroja M. Badela, general-pukovnika JA i general zbora Hrvatske vojske A. Tusa, veterinara i general-majora JA I. Milčetića, kanonike i povjesničare M. Bolonića i I. Žica, jugoslavenskoga državnog šahovskog prvaka B. Rabara, niz sveučilišnih profesora, znanstvenika, kulturjih i drugih djelatnika, a među njima je i sadašnji gradonačelnik Krka Dario Vasilić, profesor.

10. LIČNOSTI

Cjelokupni milenijski život ostvarivali su (uglavnom) otočani – Bodulke i Bo¬duli, često u sudaru s velikim prirodnim i drugim nedaćama, nerijetko osamljeni u svojim bolima, ali i u radostima. Uporno su gradili i čuvali stvoreno, prenoseći ga slijedećim generacijama, da ga dalje oplođuju i bogate.
Medu otočanima ima i niz osobito istaknutih ličnosti, i to na raznim poljima. Tu je, u prvome redu, niz knezova Krčkih/Frankopana, vojskovođa i ranika (i u znamenitim bitkama s Osmanlijama, na Kosovu, Mohaču i Krbavi, npr.,), diplomata, govornika i pisaca – poznatih i u evropskim razmjerima. Spomenuti treba barem banove – hrvatsko-ugarske potkraljeve u Hrvatskoj; ¬to su Ivan V., Nikola IV. (prvi s prezimenom Frankopan), Stjepan III. (II), Ivan VI. (ujedno i danski kraljevski namjesnik u Švedskoj), Krsto I. (»skrbnik i zaštitnik Kraljevine Slavonije«), Franjo I. («mač i štit ostataka Ilirije«) i Nikola VIII.; osobito se ističu i knez Bernardin i general Vuk II. Krsto. Martin je osnivač franjevačkog samostana na Trsatu u Rijeci, a s bratom Ivanom VIII. oživio je samostan na o. Košljunu, dovevši i ovdje franjevce. Franjo II. Krsto na osobit je način zabilježen u povijesti – sa sestrom Anom Katarinom i njezinim mužem banom Petrom Zrinskim, nesretni je «urotnik» protiv Habsburgovaca i zadnji je knez Krčki u Hrvatskoj; pjesnik je u čijem se djelu osjeća na¬stojanje da od čakavskog, kajkavskog i štokavskog govora, odnosno jezika stvori je¬dinstveni hrvatski književni jezik. Knezovi su dali i nadbiskupe kaločko-bačke u Mađarskoj Grgura I. i (ujedno je diplomat) fra Franju Ivana X.
Spominjemo, zatim, i nekoliko drugih ličnosti koje su na razne načine pobliže vezane s o. Krkom (rođenjem ili smrću, ili, pak, djelom). Buntovnik zbog zaštite obraćanju bogu na materinskome, hrvatskom jeziku bio je i glagoljaški biskup bio je Zdeda (Cededa, oko 1063. godine). Senjski kanonik Blaž Baromić (15/16. st.) iz Vrb¬nika, jedan je od prvih štampara, glagoljskih, kartograf Habsburgovaca bio je augustinac Ivan Klobučarić iz Dubašnice, a glagoljaš Ivan Kraljić iz 18. st., uz ostalo, ostavio je i veliki latinski, hrvatski i glagoljski riječnik. Na osobit se način isticao i franjevac Pio Dujmović iz bašćanskoga područja, pa je postao čak i general Franjevačkoga reda.
Ivan Šintić iz Krka bio je u 19. st. prvi zajednički biskup Kvarnerskih otoka s o. Rabom i dijelom Paga. A čak tri krčka biskupa uzastopce su bila iz Vrbnika (u 19. st.): Bartol Bozanić, Ivan Josip Vitezić i Franjo Anijan Feretić, te su istaknuti sudionici hrvatskoga narodnog preporoda u Istri s Kvarnerskim otocima. Dubrovački, kotorski i mrkanjsko-trebinjski (hercegovački) biskup bio je Vinko Čubranić iz Baške, dok je Tomo Jedrlinić iz Omišlja bio, npr., crkveni savjetnik kod austrijske vlade u Mlecima i ministar bogoštovja u lombardsko-mletačkom kraljevstvu te dubrovački biskup. Dr. Kvirin Klement Bonefačić iz Baške bio je splitsko-makarski biskup; napose je ušao u povijest kad je od talijanskoga okupatora kao prognani župnik iz Lošinja, u rodnoj Baški na Božić l920, u tisućgodišnjem staroslavenskome obredu prekinut od arditsko-legionarskih danuncijevskih protofašista pa je život morao spašavati bježeći iz crkve i prebacujući se na kopno.
Svjetsku je slavu u naše dane dobila vijest da je Sv. Stolica krčkoga biskupa mons. Josipa Bozanića (iz Vrbnika, rođenoga u Rijeci) imenovala za poglavara najveće hrvatske crkvene zajednice, za zagrebačkoga nadbiskupa/metropolitu; uskoro je postao kardinala, prvi među Bodulima. Predsjednik je Hrvatske i potpredsjednik Evropske biskupske konfenrecije, a nadležan je i za slavni Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu. Ne treba zaboraviti da je njega “stvorio” krčki biskup dr. Karmelo Zazinović, rođen u gradu Krka, te da su “njegovi” svećenici bili i dr. Badurina i dr. Tamarut s o. Paga, koji su postali šibenski biskupi, odnosno dr. Tamarut i riječki nadbiskup-metropolita.
Članovi Jugo¬slavenske, danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu su slavista i povjesničar dr. Ivan Črnčić iz Polja (upravitelj je bio Zavoda Sv. Jeronima u Rimu, 19. st.), filolog i povjesničar Ivan Milčetić iz Milčetići (19/20. st.) te geodet prof. dr. Nikola Čubranić iz Baške, dok su akademici povjesničar umjetnosti dr. Branko Fučić iz Bogovići te povjesničar, arhivist i sveučilišni profesor dr. Petar Strčić iz Krasa, tehničar i nekadašnji rektor Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Josip Brnić iz Sv. Ivana (Dobrinjskog) Akademijin je član suradnik. Član Pomorske akademije u Italiji bio je dr. Radojica Barbalić iz Baške. Prva žena rektor Sveučilišta u SFRJ, u Rijeci, te predsjednica gornjega, Zastupničkog doma Hrvatskoga sabora Republike Hrvatske bila je prof. dr. Katica Ivanišević rođ. Albanaže iz Omišlja.
Istaknuti filozof bio je fra dr. Matteo Ferchie iz Krka, provincijal Reda i sveučilišni profesor u Padovi. Prvi hrvatski narodni preporoditelj u austrijskoj pokrajini Istri s Kvarnerskiim otocima, te polihistor, prvi pisac (neobjavljene) povijesti o. Krka bio je pop Ivan Feretić iz Vrbnika. Jedan je od prvih južnoslavenskih fotografa, ujedno i filolog i štampar Dragutin Parčić je iz Vrbnika (19. st.). Pop Antun Karabaić iz Punta bio je u Trstu prvi urednik prvoga hrvatskoga lista “Naša Sloga” za Hrvate Istre i Kvarnerskih otoka. Pop Nikola Gršković Niko iz Vrbnika bio je jedan od vođa Hrvata općenito u SAD u 20. stoljeću. Ivan Mahulja iz Omišlja jedini je Bodul koji je postao vitez u doba Franje Josipa I; bio je učitelj i pisac. Dr. Anton Antončić, Omišljanin, ugledan je bio odvjetnik i pjesnik. Povjesničar i teolog fra dr. Atanazije Matanić iz Vrbnika bio je donedavno profesor Papinskoga sveučilišta Antonianum u Rimu, a predavao je i na Lateranu te je imao najviše sveučilišno zvanje – emeritus. Dr. fra Bonaventura Duda (Kras, rođ. je u Rijeci) u svjetskim je razmjerima poznati zagrebački sveučilišni profesor i pisac, glavni tvorac znamenite “zagrebačke Biblije”. Književnici su (potalijanjeni) Omišljanin Niccolo Grego u Italiji, pa dr. Mate Dvorničić (Šantić) iz Vrbnika, Josip Gržetić iz Krasa, Josip Ribi¬čić iz Baške (postao je istaknuti slovenski dječji književnik), Josip A. Kraljić iz Bogovića (i urednik glasila, čak u Južnoj Americi), Ivan Žic Klačić i Nikola Bo¬nifačić Rožin iz Punta te Nikola Kraljić iz Omišlja; Puntari su književnik i političar Antun Bonifačić (poslije dr. A. Pavelića, zadnji ustaški poglavnik u emigraciji) te filolog Branko Franolić, kao i demograf-geograf prof. dr. Petrica Novosel-Žic. Istaknutiji skupljači narodnoga blaga su Josip Antun Petris, braća Dinko i Matko Trinajstić, Andrija Juranić, Franjo Desantić, Ivan Turato i Ivan Žic. Slikari su pop Francesco Giuriceo/Franjo Jurić iz Krka (17/18. st.), iz 20 st. Antun Kirinčića (Dobrinj), Marija Brusić Kovačica (Punat), Mila Kumbatović (Omišalj), Rikard Žic, Antun i Mihovil Depope. Operna je pjevačica bila Mila Kirinčić iz Dobrinja. Povijesnom publicistikom bavi se Anna Maria Fiorentin iz Krka (danas u Italiji). Ugledni povjesničari bili su Vjekoslav Štefanić iz Bašćanske Drage, jedini otočanin-počasni doktor Zagrebač¬kog sveučilišta te direktor Staroslavenskog instituta u Zagrebu, fra Vladislav Brusić (povjesničar o. Raba), Fran Barbalić i Vinko Premuda iz Baške, Nikola Žic, potpredsjenik Staroslavenske akademije, monsignori Mate Polonijo i Mi¬hovil Bolonić iz Vrbnika te Ivan Žic iz Punta (kancelar i generalni vikar Krčke biskupije), a danas je dr. Anton Bozanić iz Vrbnika Istaknuti internista bio je zagrebački sveuč. prof. dr. Dinko Sučić iz Dobrinja, osobni liječnik Ivana Meštrovića, kardinala Alojziija Stepinca i Franje Šepera Političari su već spomenuti dr. Dinko Vitezić (jedini hrvatski član austrijskog parlamenta od 1873. do 1891. i jedan od glavnih vođa preporodno-političkog pokreta Hrvata Istre i Kvarnerskih otoka), dr. Dinko Trinajstić iz Vrbnika (dobrovoljac u borbama u Bosni i Hercegovini za njihovu pripadnost Hrvatskoj, predsjednik Ju¬goslavenskog odbora u emigraciji u vrijeme I. sv. r. i senator Kraljevine Jugoslavije), Ivan Strčić/Sterčić iz Krasa (i privrednik), tajnik predsjednika Riječke države Ricarda Zanelle poslije I. svjetskoga rata (zbog svoje djelatnosti u korist samostalne riječke države bio je u zatvorima svih državnih sustava, u austrougarskome, danuncijevskome, talijansko-fašističkome, ustaškome, jugoslavenskome kraljevskom i “komunističkome”). Političar je i Ivan Žic Frankin iz Punta (jedini član CK SKOJ-a u međuratnom razdoblju iz Zapadne Hrvatske), spomenuti Oskar Juranić (rođ. je u Rijeci, a porijeklom iz Jurandvora; jedan je od vođa otpora u njemačkom konclogoru smrti u Dachau i visoki funkcioner Ministarstva vanjskih poslova FNRJ, ali je strijeljan kao žrtva staljinista) i Nikola Ilijić iz Omišlja (jedini član CK SKH s o. Krka). Privrednici i političari su Ivan Barbalić iz Dobrinja (vjećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a), dr. Mauricije Magašić (porijeklom) iz Baške (vijećnik ZAVNOH-a) i Henrik Tončić iz Malinske. Arhitekta Branko Bon iz Krka, npr., projektant je znamenite palače »Albanija« u Beogradu i rekonstruktor naselja-hotela Sv. Stefan u Dalma-ciji; svirač je i – smatra se najbolji – graditelj sopela bio Ivan Trumbić iz Sv. Vida Dobrinjskog; svjetski omladinski prvak u gađanju zračnom puškom (1987) je Dean Vignjević iz Malinske. Jedini Bodul-general nakon kneza Krčkoga Vuka II. bio je dr. Ivan Milčetić iz Milčetići, utemeljitelj ve¬terinarske službe Jugoslavenske armije. Hijacint Petris iz Vrbnika i Ive Jelenović iz Sv. Vida Dobrinjskog objavili su prvu antologiju čakavske lirike, a dr. Teofil Velnić iz Bašćanske Drage jedno od prvih temeljitijih djela na hrvatskom jeziku o esperantu. Istaknuti novinar bio je Ivo Braut, a publicist s nizom djela (uglavnom iz povijesti) je pop Alojzije Ragužin iz Punta. Skupljač veoma vrijednih mu¬zikalija, muzičkih instrumenata i knjiga – sve je ostavio rodnome gradu Krku – bio je bečki svećenik Nikola Udina Algarotti iz Krka (19. st.), a iz našeg doba je fra dr. Nikola Španjol utemeljivač o. Košljuna kao uređenog, najpoznatijeg spomeničkog kompleksa kulture na o. Krku, s nizom zbirki. Ivan Trinajstić iz Vrbnika majstor je umjetničke fotografije i autor niza fotomonografija.
I na kraju – otok je dao jednoga šest predsjednika republikâ, uz Josipa Broza Tita u SFRJ, dr. Franju Tuđmana i Stipu Mesića u Republici Hrvatskoj te Ivana Gašparovića u Slovačkoj, dakle, izuzetnu ličnost, poznatu u svjetskim raz¬mjerima. Bio je to predsjednik Republike Kostarike u Latinskoj Americi – Francisco Orlich/Franjo Orlić, podrijetlom iz Punta, koji je posjetio rodni kraj predaka; supruga mu je bila iz Beloga na o. Cresu. Kuća Orlićevih na obali Punta i danas nosi ime “Vila Kostarika”
Na svoj je način otok afirmiralo i nekoliko ličnosti koje nisu bile s o. Krka, ali su duže ili kraće vrijeme živjele i djelovale na o. Krku. U povijesti o. Krka jedan ne-Bodul ulazi u prvi red najslavnijih i nazaslužnijih otočana, Slovenac Anton Mahnič, odnosno Antun Mahnić (19/20. st.); filozof je, pisac, poličar, osnivač katoličkog pokreta u hrvatskim zemljama (političkoga usmjerenja, “klerikalizma”, te konzervativnoga u umjetničkome svojem dijelu), niza glasila, Staroslavenske akademije i tiskare «Kurykta»u Krku, konvikta u Pazinu i katoličkog poliitčkog pokreta u hrvatskim zemljama; čvrsti je borac za očuvanje ugroženoga hrvatstva u Krčkoj biskupiji i Istri; snažno se suprostavio talijanskoj okupaciji istočne obale Jadrana i – jedini hrvatski i slovenski biskup – duže vremena bio konfiniran u Italiji, te je i umro u progonstvu. No, nedavno su mu posmrtni ostaci iz Zagreba preneseni u grad Krk. Tako je znamenit i Mahnićev nasljednik, dvostruki doktzor znanosti Josip Srebrnič, Slovenac, povjesničar, jedan od osnivača Ljubljanske unioverze i njezin profesor, koji je morao pobjeći iz rodnoga kraja pred fašistima i dočekati ih u Krku; pozdravio je osnivanje NDH i – shvativši o čemu se radi – odbio ju podržati; jedini je hrvatski biskup koji je bio u zatvoru talijanskih fašista i jugoslavensko/hrvatskih staljinista; doživio je da mu smanje biskupiju i ponovno ju vrate u prvotni prostor. Bio je i upravitelj Riječke biskupije te nadbiskup “ad personam”.
Tu je i potalijanjeni Slovenac Giambattista Cubich, liječnik, koji je otočane zadužio s knigama povijesnoga i drugoga sadržaja, a Čeh Josip Vajs sjajnim obradama glagoljskih spomenika, kao i Dalmatinac dr. Luka Jelić. Slikar Marko Rašica znatan dio svoga likovnog opusa stvorio je u Šilu, ali najslavniji je u likovnome životu omišaljski zet, Oton Gliha koji je postao Bodul te ulazi u prvi red hrvatskih slikara; u svjetskim razmjerima poznate su njegove krčke “gromače” – suhozidna ograda. Kao mjesto svojega života u doba velikosrpske agresije i rata na njegovu Bosnu, Bašku je odabrao muzikolog Oskar Danon. Na žalost, pjesnik Josip Pupačić smrću je zauvijek ostao vezan uz o. Krk – poginuo je u avionskoj nesreći na aerodromu kod Omišlja. Glazbeno djelo nedavno preminuloga Dalmatinca fra Ive Perana, franjevačkoga provincijala i gvardijana, te voditeljstvo zborova na o. Krku ostaje trajna vrijednost Bodulije; kao svoje posljednje počivalište odabrao je o. Košljun.

10. ZAKLJUČAK
Otok Krk ili Bodulija u znatnoj je mjeri obogatio hrvatsku kulturu, znanost, umjetnost, gsospodarstvo itd. Tome su pridonijeli brojni, anonimni otočani, ali i niz istaknutih, zaslužnih stvaralaca, među kojima ima i onih poznatih u svjetskim razmjerima. Tu su i ilirski Liburni, sa svojom visokom pomoračkom vještinom, pa rimski gradovi Kurikum i Fulfinum, sa svojim bazilikama, jer je kršćanstvo ovdje utemeljeno među prvima uopće, čak i sa širom organizacijskom jedinicom, biskupijom. U tome bitnu ulogu imaju brojni glagoljaši, svećenici (napose benediktinci i franjevci), pa i mnogi svjetovnjaci. Pri ovome na prvome mjestu mislimo na knezove Krčke, od 15. st. zvanih i Frankopanima/Frankapanima, hrvatskim banovima/potkraljevima, danskim kraljevskim namjesnicima u Švedskoj, nadbiskupima, generalima itd., pa tako i među njima na najslavnijega, markiza Franju II. Krstu, pjesnika i nesretnoga političara-urotnika; ta se feudalno-aristokratska obitelj, podrijetlom iz Rima, jedina održala na pozornici života istočne obale Jadrana, na o. Krku i izvan njega, u razdoblju od 12. do 17. stoljeća, kada su ih Habsburgovci u Monarhiji istrijebili. Tu su i drugi stvaraoci, među njima na prvome mjestu jedan ne Bodul, već Slovenac dr. Antun Mahnić, biskup, političar, pisac i organizazor, glavni zaštinik ugrožene staroslaveske Službe Božje i hrvatskih prava, kao i Oton Gliha, koji također nije podrijetlom s o. Krka, ali je svojim veoma kvalitetnim djelom, likovnim prikazom krčkih suhozida-gromača, pronio ime Bodulije cijelim svijetom.

To je činio i predsednik Republike Kostarike Francisco Orlich/Franjo Orlić, porijeklom iz Punta, a to radi i jedini kardinal s otoka Krka, mons. Josip Bozanić, nadbiskup i metropolit zagrebački, raniji krčki biskup. Svakako, najveća je prednost o. Krka pred drugim sredinama i to što je glavni temelj glagoljanja – staroslavenske/starohrvatske Službe Božje, goleme glagoljske pisane baštine, crkvene i svjetovne, pa tako u njoj i “Bašćanske ploče”, najvećega kamenoga glagoljskog spomenika koji je istodobno i prvi krsni svih Hrvata na hrvatskome jeziku i pismu. U najnovije doba o. Krk je vodeći turističko-hotelijerskoj privredni prostor, čiji je burni razvoj bio prekinut u 20. st. u tri navrata, u doba I. i II. svjetskoga rata te talijansko-fašističkom i njemačkom-nacističkom okupacijom, kao i u doba velikosrpske agresije u prvoj polovici posljednjega desetljeća 20. stoljeća, na koju su i Boduli odgovorili aktivnim uključenjem u Domovinski rat. Otok i danas svojataju iredentisti u Italiji, ali i velikosrpski i velikoslovenski pojedinci ili skupine. Pale su i brojne ljudske žrtve na frontovima, jer rat nije neposredno zakoračio i na otok, ali zato je primio na duži rok nekoliko tisuća izbeglica i prognanika iz ratom zahvaćenih ostalih dijelova Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Privredni i drugi život – kao i poslije oba svjetska rata – bio je zakočen, ali sada se ubrzano oporavlja, pa je Bodulija opet pri vrhovima – napose – privrednoga razvoja u Republici Hrvatskoj.

Akademik Petar Strčić
upravitelj Arhiva HAZU, Zagreb

Danijela Šekuljica

Psiholog radi na 8 škola (i prema hitnoćama).

Višnja Žeks

Krk:

PONEDJELJAK – 11.30 – 17.00
SRIJEDA – 13.00 – 18.15
ČETVRTAK – 13.00 – 18.15

Malinska:

UTORAK – 10.00- 15.00

Omišalj:

PETAK – 8.00 – 13.00

Milana Jurina, prof. pedagog i Nedeljka Turčić, prof. pedagog

Milana Jurina, prof. pedagog

tel. 051/661-920

Sjedište: OŠ “Fran Krsto Frankopan” Krk, Matična škola Krk, Frankopanska 40, 51 500 Krk

Radno vrijeme sa strankama 8,00 – 12,00

Nedeljka Turčić, prof. pedagog

Radno vrijeme: 7,00 – 13,30

PON – Vrbnik

UTO – Omišalj

SRI – Dobrinj

ČET – Malinska

PET – Krk

Poštovani roditelji,

Slobodni smo obratiti Vam se ponovno s informacijom o tome da po 13. put naša škola organizira Božićno-novogodišnji koncert kojim najavljujemo blagdanski ugođaj na kraju prvog obrazovnog razdoblja.

Kao što to već dobro znate, naš koncert ima status školskog projekta, okuplja naše osmoškolce sa cijelog otoka te prepliće sadržaje iz različitih predmeta: glazbene kulture, likovne kulture, hrvatskog jezika, stranih jezika, informatike. Naši učitelji program pripremaju s radošću i poletom, a uspješnost rada ostavljamo Vama kao publici na prosudbu, nadajući se da uspijevamo doprijeti do Vas i da ćete aktivno živjeti poruke odaslane tijekom koncerta.

Također znate da je naš Božićno-novogodišnji koncert humanitaran i da smo već trinaest puta, udruženi u želji da pomognemo,  mnogim ljudima učinili ljepšima  i blagdane i život.

Ove godine humanitarni smo aspekt koncerta odlučili namijeniti štićenicima Doma za djecu „Braća Mažuranić“ iz Novog Vinodolskog“ te četverogodišnjoj djevojčici Taši Čiča iz Bakra, kojoj su odmah po rođenju dijagnosticirane cerebralna paraliza i teška epilepsija. Kvaliteta njenog života ovisi o rehabilitaciji po Domanovoj metodi na koju jednom godišnje odlazi u Philadelphiju (SAD). Svaki odlazak u Philadelphiju stoji 10.000 dolara što je za Tašinu majku kao samohranog roditelja ogroman novac.

Vjerujemo da možete zamisliti kako izgleda život djece bez obitelji, koliko su težak teret osjećaji osamljenosti, napuštenosti i kolika treba biti snaga majke koja se nosi s teškim oboljenjem svoje kćeri. Zato Vas pozivamo da za ove dvije namjene donirate koliko možete te da informaciju o našem koncertu i o njegovoj nakani proširite dalje svojim članovima obitelji, svojim susjedima, prijateljima… Svoj prilog možete poslati po djetetu u školu ili ga donijeti na sam koncert u četvrtak, 19. prosinca u sportskoj dvorani srednje škole „Hrvatski kralj Zvonimir“ u Krku s početkom u 17,00 sati.

Dođite na koncert, veliki zbor od četiri stotine malih pjevača na najljepši će Vas način uvesti u ozračje blagdana!

S poštovanjem,

Ravnatelj škole:

Serđo Samblić, dipl. učitelj

Bili smo vrijedni u crtanju. Matko Zahija nacrtao je ovu pčelu.

Ovdje možete pogledati neke naše radove.

Svi učenici trebaju doći u školu u 8:00 sati. Nakon sata razrednika slavit će se sveta misa u crkvi Majke Božje od zdravlja.

Prijem za učenike prvih razreda započinje u 10:00 sati.

Svima želimo puno uspjeha!

OSNOVNA ŠKOLA “FRAN KRSTO FRANKOPAN”

                               K  R  K

 JAVNI POZIV

      Sukladno članku 18. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN br 87/08, 86/09, 92/10, 105/10 – isp., 90/11, 05/12, 16/12, 86/12 i 94/13) pozivamo roditelje djece rođene

od 1. travnja 2008. godine do 31. ožujka 2009. godine

na obvezu prijave utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta radi upisa u prvi razred osnovne škole.

Prema Planu upisa djece u prvi razred osnovne škole koje je donio Ured državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji prijave za upis u prvi razred Osnovne škole „Fran Krsto Frankopan” Krk održavat će se

od 26. siječnja do 30. siječnja 2015. god.

______________________________________________________________

______________________________________________________________

_________________________________________________________________

Molimo roditelje da sa sobom donesu:

- presliku rodnog lista ili izvoda iz matice rođenih (sa OIB-om)

- presliku osobne iskaznice jednog od roditelja ili uvjerenje o mjestu    

             prebivališta/boravišta djeteta-školskog obveznika

S daljnjim tijekom utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta radi upisa u prvi razred osnovne škole roditelje će se upoznati na prijavama.

                                                                                       Ravnatelj:

                                                                                 v.r. Serđo Samblić

Kako biste pročitali članak kliknite  OVDJE

U srijedu, 8. travnja, s početkom u 20 sati u sportskoj dvorani naše škole održana je svečanost otvaranja ovogodišnjeg državnog natjecanja iz vjeronauka za učenike osnovnih i srednjih škola – Vjeronaučna olimpijada 2015.

Svečani program vodila je Mirjana Žužić, vjeroučiteljica iz Krka.

Otvaranje je započelo zajedničkom molitvom koju je predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak. Uslijedila je himna Republike Hrvatske u izvedbi ženske vokalne skupine iz Krka Bona Forma. Bona Forma, koju vodi naša učiteljica Karmela Vajdoher – Žilić, izvela je i pjesmu Hallelujah.

Prisutnima se zatim obratio ravnatelj škole Serđo Samblić, te izrazio posebno zadovoljstvo što se ovogodišnje državno natjecanje iz vjeronauka održava upravo u našoj školi. Uputio je čestitke svim natjecateljima i njihovim mentorima na ostvarenom uspjehu sudjelovanja na državnoj razini natjecanja. Ravnatelj Serđo Samblić uputio je posebne pozdrave i dobrodošlicu krčkom biskupu mons. Ivici Petanjku, te zaželio da uspješno i blisko surađuju na dobrobit djece.

Uslijedio je pozdravni govor gradonačelnika Grada Krka Darija Vasilića koji je uputio čestitke organizatorima natjecanja, te izrazio ponos što je jedan mali grad postao domaćin ovako velikog i značajnog natjecanja. Podsjetio je na zapaženo sudjelovanje nekadašnjeg krčkog biskupa dr. Karmela Zazinovića na Drugom vatikanskom koncilu (koji je tema ovogodišnje Vjeronaučne olimpijade) te poželio svima da kroz ova tri dana upoznaju što više od kulturne i vjerske baštine otoka Krka.

Anita Vranić, predsjednica Državnog povjerenstva, te tajnica Nacionalnog katehetskog ureda, istaknula je posebnu važnost Drugog vatikanskog koncila kojim je „Crkva otvorila vrata svijetu i približila svijet sebi“. Podsjetila je i na papu Ivana Pavla II. koji je vrednote i plodove Koncila, preko svojih mnogobrojnih apostolskih putovanja, donosio u sve krajeve svijeta. Svim sudionicima poželjela je da budu promicatelji tih istih vrednota. Zahvalila je organizatorima i domaćinima na toploj dobrodošlici i svima poželjela puno uspjeha na natjecanju.

Dr. sc. Oleg Đaković, predstojnik riječke podružnice Agencije za odgoj i obrazovanje istaknuo je kako su ovakva događanja ona koja izgrađuju i koja se pamte cijeli život.

Okupljene je pozdravio i krčki biskup mons. dr. Ivica Petanjak. Naglasio je kako mnogi nedovoljno znaju o Drugom vatikanskom koncilu koji predstavlja prekretnicu ne samo za Crkvu već za cijeli svijet. Čestitao je svim sudionicima na dosad uloženom trudu i stečenom znanju, te napomenuo kako je „svaki trenutak proveden u duhovnom i intelektualnom izgrađivanju najveće bogatstvo za čovjeka, jer ono što stekneš znanjem i trudom nitko ti ne može oduzeti!“ Istaknuo je također da, iako se radi o natjecanju, ovdje nije važno tko će biti pobjednik već je puno važnije zajedništvo i prijateljstva koja se na ovakvim susretima izgrađuju.

Svečano otvaranje svojim su nastupima oplemenili, uz spomenutu vokalnu skupinu Bona Forma iz Krka, članovi folklornog kulturno – umjetničkog društva iz Punta koji su izveli više narodnih plesova, glazbeni sastav Srednje škole iz Krka s pjesmom Otok od zlata, te četvrtaši iz Krka s nastupom Azbuka.

Vjeroučiteljice Mirjana Žužić i Vesna Avsec predstavile su sve natjecateljske ekipe. Na Vjeronaučnoj olimpijadi 2015. sudjeluje 17 osnovnoškolskih i 16 srednjoškolskih ekipa. Krčku biskupiju zastupaju ekipe Osnovne škole „Frane Petrić“ iz Cresa i Srednje škole „Ambroz Haračić“ iz Malog Lošinja. Djeca iz Cresa i Malog Lošinja su kroz kratki program, obučeni u narodne nošnje, prestavili svoje dekanate. Na kraju, ukratko je predstavljena i povijest Krčke biskupije. Program je završio pjesmom Krist na žalu koju su zapjevali svi sudionici.

FOTOGALERIJA:

foto: Alenka Žužić i Igor Gržetić
dijelovi teksta preuzeti sa: www.biskupijakrk.hr

Pobjednici Vjeronaučne olimpijade koja se od 8. do 10. travnja održala u Krku su učenici OŠ Josipa Broza iz Kumrovca, te Nadbiskupijska klasična gimnazija don Frane Bulić iz Splita.

Četvrtak, 9. travnja

Drugi dan Vjeronaučne olimpijade započeo je okupljanjem sudionika u holu Osnovne škole u Krku. Nakon kratkog kulturnog programa koji su pripremili učitelji i učenici Škole, održao se pisani dio natjecanja u trajanju od 45 minuta. Dok su članovi Državnog povjerenstva vrednovali ispite, učenike i njihove mentore organizatori su počastili posjetom Jurandvoru, kolijevci glagoljaštva i pismenosti Hrvata te starodrevnom gradiću Vrbniku.
Nakon ručka i popodnevnog odmora uslijedio je drugi dio natjecanja pod nazivom foto-slagalica.

Tijekom popodneva sudionici su uz stručno vodstvo razgledali znamenitosti grada Krka. Na trgu Kamplin družili su se s krčkim knezovima Frankopanima i biskupom Ivicom Petanjkom. Kruna dana bilo je zajedničko euharistijsko slavlje u raspjevanoj katedrali. Potaknuti i ohrabreni riječima krčkog biskupa da se ne boje životnih poteškoća i budu zagledani u Isusa na putu, djeca i mladi su vidno raspoloženi otišli na večeru i počinak.

Petak, 10. travnja – završnica Vjeronaučne olimpijade

Nakon objave privremenih rezultata, u treći krug natjecanja Milijunak ušlo je po 5 najboljih ekipa osnovnih i srednjih škola.
Točno u podne proglašeni su pobjednici natjecanja iz vjeronauka na temu II. Vatikanski koncil. Ovogodišnji prvaci su učenici OŠ Josipa Broza iz Kumrovca (Veronika Lončar, Ivančica Žarković, Tanja Broz i Jana Ulama, voditelj Tomislav Krušlin). Drugo mjesto osvojila je ekipa OŠ Kneza Trpimira iz Kaštel Gomilice (Marko Čurak, Maris Vranješ, Nensi Žurić i Matea Ivančić, voditeljica Zdenka Krokar), a treće mjesto OŠ Antuna Augustinčića iz Zaprešića (Marija Nikolić, Marta Blažanović, Josipa Čurić i Tvrtko Tanjić, voditelj Ilija Nikolić).

Prvo mjesto među srednjim školama osvojila je Nadbiskupijska klasična gimnazija don Frane Bulić iz Splita (Ana Katić, Ivana Alduk, Petar Krokar i Ivan Sikirica, voditeljica s. Petra Šakić). Na drugom mjestu je II. gimnazija također iz Splita (Anita Jakulj, Helena Muslim, Davorka Jerčić i Ivana Bilić, voditeljica s. Dolores Brkić), a na trećem ekipa Gimnazije Pula iz Pule (Josipa Karlović, Matea Karlović, Ana Antolović i Julijana Mašović, voditelj Kazimir Berljavac).
U završnom programu koji je vodila vjeroučiteljica Mirjana Žužić sudjelovale su školske klape Vrbnika, Punta i Krka pod vodstvom učiteljice Ane Jagić Aljić.

Pobjedničkim ekipama medalje i plakete uručili su krčki biskup Ivica Petanjak, Tomislav Tomasić u ime Agencije za odgoj i obrazovanje i predsjednica Državnog povjerenstva, Anita Vranić. Učenicima se po završetku programa obratio biskup Petanjak te posebno zahvalio vjeroučiteljima Krčke biskupije na izvrsnoj organizaciji.

Trodnevno natjecanje proteklo je u radosnom ozračju zajedništva i prijateljstva.

FOTOGALERIJA:

izvor: www.biskupijakrk.hr

povezana vijest: Svečano otvaranje Vjeronaučne olimpijade

“Slaveći posljednjeg Zrinskog i posljednjeg Frankopana, ne slavimo u njima samo najdivnije predstavnike onoga doba u našem narodu, nego ih slavimo kao rijetke ljude, koji se ne rodiše za stotinu, nego za stotine godina prerano: tako rano, da njihova misao, misao slobode hrvatske i misao borbe za tu slobodu ni dan današnji nije osvojila inteligenciju, a kamoli cijeli narod hrvatski.”

Antun Gustav Matoš

Najistaknutije hrvatske velikaške obitelji od 12. do 17. stoljeća bili su Krčki knezovi, kasnije Frankopani.

Frankopani su uspješno obranili teritorij od osmanskog carstva. Druga velikaška obitelj bili su knezovi Bribirski – Šubići, kasnije nazvani Zrinski. Hrvatske velikaške obitelji zajedno su vladale i branile Hrvatsku od samovolje vladara Habsburške monarhije.

Habsburzi su na svojem prvom Saboru u Cetinu obećali veliku pomoć obrani protiv osmanlija, ali se toga nisu pridržavali, pa su se Zrinski i Frankopani pobunili protiv njih i tražili pomoć od Francuske i Venecije, no oni se nisu htjeli suprotstaviti Habsburgovcima. Na kraju su pomoć potražili i kod Osmanlija.

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan 1670. godine odlaze u Beč na pregovore s Carem gdje su bili uhićeni. Nakon godinu dana osuđeni su na smrt pod optužbom za veleizdaju zbog sklapanja saveza s Osmanlijama. Dana 30. travnja 1671. godine, u Bečkom Novom Mjestu izvršena je smrtna kazna nad Petrom Zrinskim i Franom Krstom Frankopanom.

Dok su bili u zatvoru pisali su pisma svojim ženama. Ta dva pisma smatraju se najljepšim ljubavnim pismima.

Fran Krsto Frankopan bio je velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, školovao se u Zagrebu u isusovačkoj gimnaziji, a kasnije je nastavio školovanje u Italiji gdje je studirao talijansku poeziju. U Italiji je upoznao i svoju buduću suprugu, uglednu rimsku patricijku Julijanu.

Svojoj je Juliji iz zatvora napisao oproštajno pismo:

„Predraga i preljubljena Julija, moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim retcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božije milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvreda i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.“

Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski pokopani su u Bečkom Novom Mjestu, a 1919. godine njihovi posmrtni ostaci su preneseni u Zagreb i sad počivaju u zagrebačkoj katedrali, među hrvatskim velikašima.

Na nadgrobnoj ploči se nalazi natpis, stih Frana Krste Frankopana:“Navik on živi ki zgine pošteno“

Nina Bajčić i Ela Znaor

Dana 30. travnja svečano ćemo obilježiti Dan Škole, naše škole, koja s ponosom nosi ime mučenika i velikana hrvatske povijesti Frana Krste Frankopana.

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta donio je 29. travnja 2015. godine Pravilnik o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u 1. razred srednje škole.

Važnije promjene obuhvaćene novim Pravilnikom:

• Prilikom prijave programa obrazovanja, moguće je odabrati učenje 1. stranog jezika kojeg kandidat nije učio u osnovnoj školi. U tom slučaju, kandidat mora pristupiti provjeri znanja kojom se utvrđuje mogućnost učenja tog stranog jezika za 1. strani jezik. Provjerau znanja kandidat polaže u jednoj školi i rezultati provjere vrijede i za prijavu u druge škole koje uvjetuju znanje istog stranog jezika.

• Srednje škole mogu, uz prethodnu suglasnost Ministarstva, provoditi provjere posebnih znanja iz nastavnih predmeta posebno važnih za upis kandidata u pojedini program obrazovanja. Ova provjera znanja nije eliminacijska. Ova odredba stupa na snagu u trenutku započinjanja postupaka za upis u šk. god. 2016./2017.

• Kod vrednovanja rezultata kandidata, postignutih na natjecanjima iz znanja, dodatno se nagrađuje i potiče izvrsnost te je povećan broj bodova i dodatno se vrednuje sudjelovanje na državnim i međunarodnim natjecanjima.

• Za programe obrazovanja u trajanju od najmanje četiri godine, škola može utvrditi minimalni broj bodova potrebnih za prijavu kandidata za upis u pojedini program obrazovanja, ako ima potrebu za istim, radi održavanja standarda kvalitete i sl.

• Jasnije su propisane odredbe vrednovanja uspjeha kandidata s teškoćama u razvoju za koje se formiraju zasebne ljestvice poretka, a na temelju ukupnog broja bodova utvrđenog tijekom postupka vrednovanja i sukladno Državnom pedagoškom standardu srednjoškolskog sustava odgoja i obrazovanja (Narodne novine, broj 63/08 i 90/10);

prilog: Pravilnik o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u 1. razred srednje škole

izvor: www.mzos.hr

Dana 3. lipnja 2015. održani su prijamni ispiti (audicije) za upis u 1. razred područnog odjela u Krku, Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova Rijeka.

Rezultati audicija objaviti će se 9. lipnja 2015, a upisi će se održati u Krku 4. rujna 2015. od 16 – 18 sati.

preuzmite: REZULTATI PRIJAMNOG ISPITA

INFORMACIJE O UPISU

Upis u prvi razred osnovne glazbene škole održati će se 4. rujna 2015. od 16.00 – 18.00 sati u Osnovnoj školi “Fran Krsto Frankopan” u Krku, Frankopanska ulica br. 40.

Za upis je potrebno donijeti preslike domovnice i rodnog lista, te 100,00 kn upisnine i 200,00 kn participacije za rujan 2015.

Mjesečna participacija iznosi 200,00 kn.

Sve dodatne informacije možete saznati na tel. 227 – 270

www.ogs-imateticaronjgova-ri.skole.hr

Nakon što su danas, 11. srpnja u 12 sati, objavljene konačne ljestvice poretka, imate još samo nekoliko koraka do srednje škole!

U nastavku pažljivo pročitajte sve o informacije o upisnicama, dodatnoj dokumentaciji i upisu.

KONAČNA LJESTVICA PORETKA

Danas, 11. srpnja u 12 sati, objavljene su konačne ljestvice poretka. Nakon što se prijavite na mrežnu stranicu upisi.hr, kraj obrazovnog programa u kojem ste stekli pravo upisa, u stupcu Pravo upisa pisati će Da. Pokraj ostalih programa stajati će znak “-”

UPISNICA

Nakon objave konačne ljestvice poretka, počinje ispis upisnica.

1. Prijavite se sa svojim korisničkim podacima na stranici upisi.hr
2. Na kartici Moj odabir, pored programa za koji ste stekli pravo upisa, kliknite na gumbić Dohvati upisnicu kako biste preuzeli upisnicu.
   
3. Isprintajte upisnicu.

POTPISANU UPISNICU (potpis učenika i potpis roditelja/staratelja) SVI učenici moraju, u razdoblju od 13. do 17. srpnja, dostaviti u srednju školu u kojoj su ostvarili pravo upisa.

Osim upisnice, na kartici Moj odabir, možete preuzeti i potvrdu o stečenom pravu upisa. Ako vam je potrebna, isprintajte je (radi upisa u učenički dom i sličnih razloga).

DODATNA DOKUMENTACIJA

Uz upisnicu, neki će učenici morati dostaviti u srednju školu i dodatnu dokumentaciju, ovisno o programu za koji su stekli pravo upisa.

Pažljivo provjerite trebate li dostaviti potvrdu školskog liječnika, liječničku svjedodžbu medicine rada ili ugovor o naukovanju.

Kliknite na karticu Moji rezultati, a zatim na Detaljno (pored programa koji upisujete) i tako ćete provjeriti treba li vam neka od tih potvrda.

Potrebnu dodatnu dokumentaciju, kao i potpisanu upisnicu, potrebno je dostaviti u srednju školu u razdoblju od 13. do 17. srpnja 2015.

I, to je to!

Uživajte u ljetnim praznicima!
Od srca, svima želimo puno sreće i uspjeha u srednjoj školi!

Nakon dugih ljetnih praznika, uskoro se vraćamo u školske klupe. Nadamo se da vam je ljeto donijelo puno veselih trenutaka, da ste se odmorili i da ste spremni za nove školske avanture.

Kao i uvijek, početak nove školske godine posebno je uzbudljiv za naše prvašiće! Poseban pozdrav šaljemo upravo njima, radujemo se vašem dolasku i jedva vas čekamo upoznati!

PRVI DAN NASTAVE

Nova školska godina započinje u ponedjeljak, 7. rujna 2015. Istoga dana, u svakoj od naših otočkih škola, biti će organiziran i doček prvašića. Detaljne informacije o prvom danu nastave, dočeku prvašića, u koliko sati trebate doći u školu, što trebate donijeti i slično, biti će objavljene početkom sljedećeg tjedna na web stranicama pojedinih škola.

Stoga, svakako pratite web stranice vaše škole kako bi saznali sve potrebne informacije o prvom nastavnom danu.

KALENDAR RADA U ŠKOLSKOJ GODINI 2015./2016.

kliknite na sliku za veći prikaz

Vidimo se uskoro! Svima želimo uspješan početak nove školske godine!

Mala staroslavenska akademija „Dr. Antun Mahnić“ ostvarila je svoju punoljetnost

Osamnaesti saziv otvoren je 27. listopada 2015. u predvorju osnovne škole u Krku pozdravnim riječima ravnatelja Serđa Samblića, pokretačice Akademije Ane Kirinčić i novog voditelja Tvrtka Božića. Kao i svake godine odabrane su teme iz zavičajne povijesti otoka Krka. Povodom 110-e obljetnice osnivanja prvog parobrodarskog društva na otoku Krku, teme akademije povezane su s promjenama koje je u pomorstvu i brodogradnji izazavala prva industrijska revolucija i upotreba parobroda na ovim prostorima.

Ovogodišnji saziv okupio je 33 učenika iz OŠ „Fran Krsto Frankopan“ i OŠ „Omišalj“. Pratit će ih i voditi učitelji povijesti, hrvatskog jezika, likovne i glazbene kulture, vjeronauka i informatike: Tvrtko Božić, Željka Mišta, Alma Dujmović, Mirjana Žužić, Davor Burlović, Iva Dujmović, Ema Jedrilinić, Antonia Martinčić i Dina Valković.

Cilj rada je kao i svake godine, kroz produbljenu analizu otkriti spoznaje o zavičajnoj povijesti i kulturnoj baštini otoka Krka i njegovog šireg okruženja kao dijela nacionalne i europske baštine. Tijekom rada koristit će se različite metode: izvanučionički terenski rad, kraća predavanja, rad u radionicama, timski i individualni rad te će se poticati učenike na stvaranje istraživačkih i kreativnih radova.

Akademija će trajati četiri dana. Jutarnji sat predvđeni su za predavanja i obilazak kulturnih i povijesnih znamenitosti grada Krka dok su popodnevni predviđeni za rad u radionicama: povijesnoj, kaligrafskoj, likovnoj, glazbenoj, glagoljaškoj, radionici za umjetnost riječi i novinarsko-informatičkoj radonici. U četvrtak se planira i terenska nastava u Šilo, Klimno i Punat, dok je zadnji dan predviđen za sintezu stečenih znanja i pripremanje prezentacije radova za završnu svečanost koja će se održati 30. listopada 2015. u 18.00 sati. Pozivaju se osobito roditelji, ali i svi koje zanimaju teme iz zavičajne povijesti otoka Krka, ali i one koje zanima što daroviti učenici mogu naučiti i stvoriti u samo četiri dana trajanja Male staroslavenske akademije „Dr. Antun Mahnić“.

Dina Valković

Ana Kirinčić je učiteljica povijesti s dugogodišnjim učiteljskim radnim iskustvom. Prije 18 godina pokrenula je projekt Mala staroslavenska akademija „Dr. Antun Mahnić“. Svake godine oduševljeno se pridruži sudionicima i aktivno sudjeluje iako je u mirovini.

Kako se osjećate kao pokretačica projekta koji je ove godine dosegnuo svoju punoljetnost?

Osjećam se vrlo ugodno, sretno i zadovoljno, iako su iza mene mnoge godine napornog rada.

Što vas je potaknulo na pokretanje Male staroslavenske akademije?

Željela sam unaprijediti nastavu novim oblicima rada i zato sam okupila tim učitelja u našoj školi, pronašla suradnike, darovite učenike i tako smo počeli.

Zašto ste baš biskupu Antunu Mahniću posvetili akademiju?

Mnogo sam čitala o biskupu Mahniću, o kojemu prije nisam mnogo znala. Kada je izašla literatula upoznala sam se s njegovim životom i radom i on je jako utjecao na moja razmišljanja o mnogim stvarima. Mislim da je bio izuzetan čovjek, marljiv, od akcije, uočavao je probleme, okupljao ljude i rješavao ih.

Tko su bili Vaši prvi suradnici i tko Vas je podržavao?

Prvi suradnici bili su moji kolege iz škole među njima i učiteljice Željka Mišta i Alma Dujmović koje su još uvijek s nama. One su mi bile prve suradnice. Podržavali su me ondašnji ravnatelj škole i vanjski suradnici: nažalost pokojni dr. akademik Branko Fučić, akademik Josip Bratulić i akademkinja Anica Nazor, ondašnja ravnateljica Staroslavenskog instituta. Kao gosti predavači bili su brojni doktori povijesti i arheolozi, a ne smijem zaboraviti veliku podršku dr. mons. Franje Velčića, popa Mika Glagoljaša, kako on voli da ga nazivamo zato što još uvijek služi misu na staroslavenskome jeziku.

Tko vas je naslijedio u vođenju Male staroslavenske akademije?

Vodila sam akademiju 12 godina, a godinu dana prije mog odlaska u mirovinu, vodstvo je preuzela naša kolegica učiteljica hrvatskog jezika magistrica znanosti Milica Žužić. Ove godine vodstvo je preuzeo magistar znanosti, učitelj povijesti Tvrtko Božić.

U čemu je vrijednost akademije?

Akademija ima veliku vrijednost. Kroz nju je do sada prošlo oko 800 darovitih učenika. Svake godine imamo nove teme iz zavičajne povijesti otoka Krka. Na ovaj način smo unaprijedili nastavu povijesti i došli smo do brojnih novih spoznaja kako organizirati nastavu tako da ona bude zanimljivija učenicima.

Što želite poručiti malim akademičarima?

Pamtim brojne generacije akademičara, vi ste osamnaesta generacija i želim poručiti svima da budu ljudi knjige zato jer u knjigama sve piše, a na nama je samo da ih otvorimo i pročitamo i upoznat ćemo se sa novim i krasnim ljudima, događajima koji bi inače bili tajna za nas. Imam običaj reći učenicima da ne bacaju knjige zato jer su im knjige najdraže prijateljice, čak im kažem da ljuljaju knjige i da im tepaju „knjižice moja“.

Gabriel Malović i Marin Geljić, MŠ Krk

Četvrtog dana održavanja Akademije, 30. listopada 2015., održana je završna svečanost 18. saziva. Započela je staroslavenskom večernjom koju je na staroslavenskom jeziku u Crkvi Majke Božje od Zdravlja predvodio kancelar Ordinarijata krčke biskupije, prečasni dr. Franjo Velčić, a pjevali su učenici koji su se za sudjelovanje pripremali tijekom glagoljaške radionice.

Svečanost je nastavljena u predvorju osnovne škole predstavljanjem rada u radionicama i izložbom učeničkih radova koji su nastali tijekom četiri dana. Redom su se predstavljali voditelji i učenici, sudionici povijesne, likovne, kaligrafske, radionice za umjetnost riječi te novinarsko-informatičke radionice. Svake godine ostanemo iznenađeni koliko djeca puno toga mogu  naučiti i napraviti u samo četiri dana.

Na kraju svečanosti svim su sudionicima podijeljene diplome uz gromoglasni pljesak ponosnih roditelja i učitelja. Prisutnima se obratila mr. sc. Marijana Marinović, viša savjetnica za povijest, koja je pohvalila projekt i ohrabrila na daljnji nastavak rada. Ravnatelj Serđo Samblić zahvalio je svim učenicima, učiteljima, tehničkom osoblju kao i sponzorima koji su podržali projekt, a to su bili Grad Krk, sve krčke općine i Autotrans d.o.o.

Slavljeničku atmosferu podignuli su akademičari pjevanjem pjesama uvježbanih na glazbenoj radionici te slavljenička torta koja je sve iznenadila i razveselila. Tortu punoljetne Male staroslavenske akademije počasno su razrezali pokretačica projekta Ana Kirinčić i ravnatelj Serđo Samblić koji od početka podržava projekt.

Svečanost je završena uz mnogo radosti sudionika koji su se zbližili i sprijateljili tijekom trajanja Akademije. Roditelji su bili ponosni na svoju djecu, a učitelji su bili zadovoljni realizacijom projekta i uspješnim ostvarenjima još jedne generacije odabranih sedmaša sa cijelog otoka Krka. Tako je protekla još jedna Mala staroslavenska akademija u kojoj su stečena nova znanja iz zavičajne povijesti, u kojoj se vrijedno radilo i stvaralo u pozitivnom suradničkom i prijateljskom raspoloženju. Nadamo se ostvarenju i 19. saziva ovog našeg školskog projekta.

Dina Valković

FOTOGALERIJA: